Lana Bastašić, spisateljica, za “Glas Srpske”: Žene vode glavnu riječ u balkanskim književnostima

Rekla je to u razgovoru za “Glas Srpske” književnica Lana Bastašić čiji je roman “Uhvati zeca” osvojio nagradu Evropske unije za književnost 2020. godine, a sada je nominovan za Dablinsku književnu nagradu. Za naš list govorila je i o novoj knjizi “Crveni kofer”.

- Imamo nedostatak prevodilaca, mizerno su plaćeni, a bez prevoda je nemoguće doći do izdavača vani. Potrebno nam je ulaganje u prevođenje, potrebni su nam dobri međunarodni agenti koji bi našim piscima i spisateljicama omogućili neophodne kontakte sa izdavačima u svijetu. Sama sam prevela svoj roman na engleski, a to je nešto što nijedan pisac ne bi trebalo da radi. Međutim, nisam imala drugu opciju - dodala je ona.

GLAS: Nedavno je objavljena Vaša knjiga “Crveni kofer” koja je pisana u formi dnevnika. Pišete o starenju, ljubavi i intimi. U čemu se ogleda čar zapisivanja onog što nam se svakodnevno dešava?

BASTAŠIĆ: To je dobra vježba ne samo za pisce već i za sve ljude. Korisno je svakodnevno vršiti takvu vrstu introspekcije. Čak i kada nam se čini da se ništa značajno nije dogodilo, ako pogledamo bolje, pregršt je detalja i opisa koji su vrijedni pomena. Poslije nekoliko dana čula se istančaju pa počnete da opažate i one sitnice koje bi vam inače možda promakle. Ovo je nešto što možete da radite kroz fotografije, kratke zapise u mobilnom telefonu ili čak glasovne zapise. Ne morate nikome to da pokažete, ali vi ćete se osjećati prisutnije u svom životu i svakom trenutku.

GLAS: U toku dana desi se mnogo toga, a čini nam se da je svaki dan isti. Kako posmatrate taj nezaustavljivi protok vremena i nestajanja svega kroz vrijeme?

BASTAŠIĆ: Nisu dani krivi što su isti, mi smo ti koji imamo odgovornost da ih učinimo drugačijima, vrednijima. Poznajem mnogo ljudi koji konstantno čekaju taj jedan dan kada će moći da uživaju, da se odmore, da rade ono što vole. Tajna je očigledna, i uopšte nije tajna: nema čekanja. Mene kao književnicu, ali i kao čovjeka, opsjeda pitanje vremena, njegovog proticanja i nemogućnosti da se ono zaustavi. Mi koji stvaramo umjetnost pokušavamo to da učinimo kroz ostavljanje traga, ali svako od nas svakodnevno zaustavlja vrijeme na mnogo jednostavniji način, stvaramo uspomene. Kako reče pjesnik Filip Larkin: Gdje da živimo no u danima? Kada se dan napuni uspomenama onda je vječan.

GLAS: Kazali ste da Vam je dok ste pisali “Crveni kofer” bilo najteže pisati o ljubavi i bolesti. Kako ste se izborili  i oslobodili da u knjigu utkate svoju intimu?

BASTAŠIĆ: Pomogli su mi književni uzori koji su pisali o najintimnijim stvarima na nepretenciozan način i bez patetike. Virdžinija Vulf je među prvima počela da piše o iskustvu bolesti i problemu pisanja o njoj. Ima u tome i neke borbe protiv licemjernosti spisateljskog posla: kako da pišemo o drugima ako sami nismo sposobni da se ogolimo? Na taj način pisac govori čitaocu: i ja sam samo čovjek kao i ti. Mislim da to doprinosi stvaranju povjerenja između čitalaca i pisaca. Čim počnete da pišete jasno vam je da ste i sami na neki način književni lik u sopstvenom tekstu i onda se stvara neophodna distanca da bi se stvari sagledale na pravi način.

GLAS: Čovjeku je teško da prihvati da mu se dešavaju neke stvari, obično posmatramo druge i mislimo da smo daleko od toga. Koliko je ljudsko biće snažno da prevaziđe strahove kad se njemu dese?

BASTAŠIĆ: Za mene je tokom pisanja dnevnika strah od smrti bio jači nego ikad. Prvo zbog pandemije i straha da ću izgubiti nekog bliskog, što se na kraju i desilo. Umrla mi je baka, daleko od mene, u Banjaluci. Potom sam i sama saznala, tokom književne rezidencije, da moram na operaciju grlića materice. U takvim trenucima shvatite da u životu imate samo jedan problem, da je sve drugo beznačajno. Meni je bilo važno da podijelim svoje iskustvo i inspirišem mlade žene da redovno idu na kontrole i testove, čak i kad im se čini da je sve u redu te da vakcinišu kćerke na vrijeme. U Srbiji od raka grlića materice godišnje umre oko 600 žena. To nije nešto što se događa nekome drugom, događa se nama. Sada.

GLAS: U dnevniku ste naveli svoje četiri životne smjernice, da pišete, da putujete, da volite i da zajebavate fašiste. Zašto i danas zatvaramo oči pred fašizmom?

BASTAŠIĆ: Zato što je tako lakše. Fašizam je žilav i ima mnoga lica i naličja. Nalazi se svuda, od grafita i komentara na “Fejsbuku”, do novina, televizije i zakona koji nam mijenjaju svakodnevicu. U njemu uvijek leži strah, ono što je Kiš nazvao paranojom, da će neko drugi i drugačiji da nas uništi. Stoga fašizam uvijek dolazi ruku pod ruku s idejom čistoće, jednoličnosti, uniformisanosti. Bilo da se radi o čistim ženskim tijelima, čistom genetskom materijalu ili čistim bibliotekama očišćenim od drugih dijalekata i jezika, fašizam se uvijek zasniva na strahu od prljanja. Paradoks je vidljiv u samoj nauci, prirodi i genetici, ono što zauvijek ostaje isto neminovno vodi u retardaciju. Samo u interakciji sa onim što je različito od nas, onim što je drugačije i nerazumljivo, možemo da rastemo kao ljudi i budemo zdraviji kao društvo.

GLAS: Da li je Vaš kofer lakši, nakon objavljivanja ove knjige dnevnika?

BASTAŠIĆ: Ne znam da li je lakši, ali je svakako već drugačiji. Čim je knjiga objavljena, osjetila sam da je osoba koja ju je napisala neko drugi. Prošlo je neko vrijeme i promjena je neminovna. Drago mi je što je tako. Ne bih voljela da robujem bilo kakvoj ideji sebe.

GLAS: Znamo da su mnoge kvalitetne spisateljice kroz istoriju zapostavljene i zanemarene. Ima li danas napretka u odnosu na ranije?

BASTAŠIĆ: Definitivno postoji napredak. Mislim da trenutno svjedočimo pravoj revoluciji kada su u pitanju ženski glasovi u književnosti. Žene su, prema statistici, uvijek čitale više od muškaraca, ali su muške priče imale veći značaj dok je sve što je imalo pridjev žensko posmatrano kao trivijalno i manje važno. Ta percepcija se mijenja. Neka se ne naljute kolege, ali trenutno u balkanskim književnostima žene vode glavnu riječ. Dovoljno je pogledati međunarodne sajmove knjiga, časopise i nagrade da se uvjerite u to. Poenta, međutim, nije u takmičenju nego u trudu da se jednog dana zaista muške i ženske priče izjednače pa da više niko ne mora da postavlja pitanja o položaju žene u književnosti.

Mladi čitaju

GLAS: Osnovali ste Školu književnosti “Bloom” u Barseloni.  Koliko su mladi zainteresovani za književnost?

BASTAŠIĆ: Postoji netačno uvjerenje da mladi ne čitaju kao nekad iako statistika pokazuje suprotno. Mlađe generacije danas čitaju više nego njihovi roditelji. Među mojim studentima bilo je najviše mladih ljudi koji su strastveni čitaoci. Neki čitaju elektronske knjige, neki slušaju audio-knjige i to je odlično dokle god dobri tekstovi dolaze do njih. Ono što radimo pogrešno jesu školske lektire i dogmatsko učenje književnosti. To mlade odvraća od knjiga. Umjesto što djeci dajemo da čitaju preozbiljna štiva, zašto ih ne bismo odveli u knjižaru i pustili ih da sami odaberu svoju lektiru? Zašto se sa djecom ne radi “Hari Poter” ili nešto blisko njihovom uzrastu? Kada se jednom stvori veza između čitaoca i ljubavi prema priči, velika djela će sama doći na red, kad za njih dođe vrijeme.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.