Književnik Marko Tomaš za “Glas Srpske”: Nalazimo se na brodu, a nema nikoga za kormilom

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Marko Tomaš koji će 30. avgusta u 20 časova gostovati u Banskom dvoru kulturnom centru. Moderator razgovora s autorom, kojeg organizuje Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ” biće Milan Rakulj.

- Ako tek otpadnu svi oni lažni proroci koji svijet žele svesti na svoju mjeru jer ga drugačije ne mogu shvatiti to će već biti napredak neslućenih srazmjera - dodaje Tomaš.

GLAS: U razgovoru za “Glas prije nego što je Vaš roman “Nemoj me buditi” objavljen, rekli ste da većina ljudi u savremenom svijetu ima manji ili veći anksiozni poremećaj i da je roman koncipiran kao dugački panični napad. Kako ste  sve to smjestili u roman?

TOMAŠ: Prema reakcijama bih rekao da sam prilično uspio u vjernom oslikavanju tih duševnih stanja koja stvarno jesu neka vrsta pandemijske pojave u savremenom svijetu. Ova situacija s pandemijom dovela je, bojim se, do još većih srazmjera i tu vezanu uz duševna stanja. Gotovo je čudno kako se izlazak romana, njegovog hrvatskog i BiH izdanja, poklopio s pandemijom. Roman je otišao u štampu tačno sedam dana prije nego što su su u Hrvatskoj uvedene mjere vezane za pokušaj suzbijanja prvog vala epidemije. Iz  štampe je izašao praktično čim su mjere ublažene. A ako je moguće  knjigama pronaći utjehu, barem utoliko što možemo shvatiti da nismo jedini u nekom ličnom paklu pa nam to održava nadu u životu onda je to vremensko poklapanje ispalo divna stvar. I u slučaju da je samo jednoj osobi knjiga pružila ruku ili  uputila poziv u pomoć, te joj pomogla da se nosi s ovom neobičnom situacijom u kojoj se nalazi čovječanstvo.

GLAS: Kako prevladati strah da nas niko ne može razumjeti kad patimo u svojoj samoći?

TOMAŠ: Treba prije svega skinuti stigmu s duševnih oboljenja. I treba o tim problemima otvoreno govoriti i ne dopuštati da nas slome uobičajeni prezrivi komentari u stilu - ma daj, trgni se, kakva tjeskoba i sl. Riječ “depresija” je jedna od onih koje previše olako koristimo. Devalvirali smo stvarno značenje tih problema u svijetu koji od svakog od nas očekuje jako puno a ne pruža nam ni osjećaj bazične sigurnosti.

GLAS: I mislite li da baš svi imamo opsesije koje nas tjeraju da ujutru ustajemo iz kreveta? Mora li tako? Kako može drugačije?

TOMAŠ: Previše očekujemo i od sebe i od drugih. To je osnovni problem. Tako su postavljenje stvari. Previše je toga što se mora uraditi, a prije svega stvari koje se moraju imati ili postići. Svijet je u tom smislu otišao k vragu otkad je biti a ne imati ustupilo mjesto maksimi “imati znači biti”. Toliko očekivanja da se ispuni tek puka forma kako bi se čovjek društveno legitimisao i kupio neki status. Ni ugled više ne postoji. On se pretvorio u status. Šta god ugled bio i prije. A sve je počelo u trenutku kada su pohlepa i ambicioznost postale vrline.

GLAS: Pandemija nas je zatvorila, izolovala, izmjestila. Mislite li da je izolacija koju smo živjeli mogla da nas pomjeri išta? Vidite li ikakve pozitivne strane u svemu ovome?

TOMAŠ: Promjene su se već dogodile. Ljudi su odjednom postali svjesni nekih stvari, ali problem je što ne znaju što da čine s tom spoznajom. A mislim da će, kako godina odmiče prema zimi, sve više u ljudima prevladavati osjećaj nesigurnosti. Zbog toga će  narasti nepovjerenje između ljudi. Onih koji su blizu jedni drugima. To bi moglo otvoriti Pandorinu kutiju odnosa koji su se površinski činili kvalitetnima. To su šavovi po kojima će prvenstveno početi pucati dosadašnji svijet. Neki drugi ljudi će se moguće zbližiti. Neki će se otvoriti. Istina je da ovakve situacije mogu izvući najbolje i najgore iz ljudi. Suština svega je da je svijet bio pogrešno postavljen a na nama je da ga reorganizujemo. I sav bunt koji se valja zapadnim svijetom je jedna od reakcija na suočavanje s činjenicom da se pokazalo da oni kojima smo delegirali dužnosti da upravljaju planetom nemaju nikakav plan za globalnu krizu. To je stravična spoznaja. Nalazimo se na brodu, odjednom je počela oluja, a mi shvatamo da nema nikoga za kormilom.

GLAS: U šta čovjek danas vjeruje i zbog čega se vrijedi buditi?

TOMAŠ: U jednom divnom tekstu moj učitelj Duje je pisao sljedeće: “Entoni Kvin se odnekud smije i veli “Majstori moji, a znate li vi zašto vam se nisu ostvarili snovi? Naravno da ne znate. E pa slušajte, nisu vam se ostvarili zato i samo zato što niste bili ljudi na svom mjestu nego ste sanjali da budete na mome. Čovjek na svom mjestu živi svoj život, voli svoje žene, pravi svoju djecu”. Zbog toga se treba buditi, da bismo voljeli one koji su pored nas. To je najteža i najdivnija zadaća ljudskog bića.

GLAS: Da li je ovo pokazalo slabosti različitih režima i sistema pomoću kojih svijet funkcioniše?

TOMAŠ: Treba da se zapitamo da li je ovo posljedica upravo uništavanja ideje društva. Željezna dama, najveći vampir svjetske politike s konca 20. stoljeća, početak divljeg kapitalizma je objavila upravo maksimom o nepostojanju društva. Nije kapitalizam sam po sebi problem, problem je kako je realizovan. Slično je bilo i s pokušajima da se stvore socijalističke države. Socijalizam je volju jedne skupine ljudi nametao kao društveni konsenzus. Ovaj kapitalizam je otišao dotle da u potpunosti zatire društveni konsenzus. I, eto nas u naizgled paradoksalnoj situaciji kada je zadatak ljevice spašavanje kapitalizma i njegovo preoblikovanje a kako bi on služio ljudima, društvu napose a ne kako bi ljudi služili njemu.

GLAS: Sada smo još manje slobodni (bar što se funkcionisanja društva tiče)?

TOMAŠ: U sužanjstvu bilo koje vrste nema slobode. A upravo je ona bila glavno obećanje sustava koji ju je upisao u svoj kod da bi producirao isključivo njene privide i pretvorio ju u nešto što se kupuje kao bilo koji drugi proizvod. Kao da je, pobogu, kapitalizam taj koji je proizveo slobodu. Da se razumijemo, nje nikada nije bilo. Ona može postojati tek kao težnja, ideja u stalnom razvoju, a mi trebamo stvoriti kontekst u kojemu će to biti moguće. Nikada više svijet ne smije pristati na bilo kakva konačna rješenja. To nije ljudski a i poznato je kako je svijet izgleda pod ljudima koji nameću konačna rješenja. Za ljudsku vrstu takvo to ne može postojati. Suština čovjeka jeste njegova privremenost. Tako unaprijed moramo biti svjesni da je i svaki sistem privremen, da će sloboda u budućnosti imati drugačije značenje, da će odnosi biti drugačiji, a mi treba da je pustimo da se razvija. Dužni smo osloboditi slobodu. Praviti planove koliko se možemo protegnuti u budućnost a kako bismo imali što ostaviti u nasljeđe budućim generacijama.

Odgovornost

GLAS: Broj posjetilaca na Vašem gostovanju u Banjaluci biti ograničen na 50  - kako će Vama izgledati prilagođavanje na takav način održavanja književne večeri?

TOMAŠ: Treba poštovati odredbe i ponašati se odgovorno. Mala je to žrtva sve ako ćemo time pomoći da se što prije riješimo ove pošasti i krenemo da gradimo novi svijet u kojemu ćemo svi biti sigurniji. I ove mjere treba vidjeti kao trening globalne odgovornosti koju smo zanemarili. Zamišljali smo da će pitanje opstanka ljudske vrste doći na red tek u nekoj dalekoj nezamislivoj budućnosti ali ispostavilo se da moramo djelovati sada. Svi smo odgovorni jedni prema drugima i prema planeti koja je čudu ljudskog života pružila dom u velikom nesagledivom prostranstvu u kojemu ne bismo imali šansu dogurati ni dovde. Vrijeme je da vratimo uslugu Zemlji. I cijelom Kosmosu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.