Kako je veliki Branko Ćopić pisao za "Glas" i ovjekovječio prelomne istorijske trenutke

A tamo na kraju puta, u zamagljenoj riječnoj dolini, slutili su čađavo gvozdeno čudovište kome oni, govori ti šta hoćeš, ipak nisu dorasli".

Ovo su riječi velikog Branka Ćopića, iz njegovog romana "Gluvi barut", objavljenog 1957. godine, a koje su samo neki od redova njegovog nadahnutog pisanja o borbama, narodu i njegovim ranama, o strahu i nadi. Ćopić je bio pisac uz čije riječi i pisanje su generacije odrastale, a njegove knjige mjesta na kojima smo otkrivali različite svjetove u različitim životnim dobima, a svi svjetovi kao male vječnosti koje stoje u knjigama na policama oko nas. Knjige i jesu neka vrsta male vječnosti, ono što ostaje kad pisci napuste ovozemaljski svijet, a sve što su pisali, čitamo, pokušavajući da dokučimo njihove misli, ideje i njihovo viđenje svijeta.

Sjećajući se Ćopića, duše našeg malog svijeta, nakon osamdeset godina prisjećamo se i njegovih tekstova koje je, kao član redakcije naših novina, pisao za "Glas" u ratnom periodu, sjećamo se siline borbi, važnosti i snage riječi i ostavljanja pisanog traga.

Njegov prvi tekst objavljen je u trećem broju "Glasa", od 14. avgusta 1943. godine i riječ je, u stvari, o tekstu skrojenom poput priče, naslovljenog sa "Na žetvi pobjede", u kojem opisuje spuštanje čete drvarske omladine pod Grmečom i čitav taj susret omladine sa pšenicom i sa samom žetvom.

"Veselo se šire oči pred zlatnim poljima pšenice i srebrnkastim njivama raži i zobi, pogled opijeno tone u moru kukuruza" piše Ćopić u tom nadahnutom tekstu, podsjećajući na Ilindan i proslavu dvogodišnjice ustanka.

- I poletna mladost počinje da osjeća da je ona učesnik u jednoj velikoj žetvi, u jednoj veličanstvenoj i krvavoj žetvi Pobjede, bratski bliska onoj omladini koja na Istoku lomi oklopljene divizije fašista - piše Ćopić.

Jednako nadahnuto nastavlja u pjesmi "Razgovor sa četom", objavljenoj u četvrtom broju "Glasa" iz 30. avgusta 1943. godine.

- Družina dalje putuje, iščeze četa u gori. Nad grobom breza šumori, bijela djeva tanana, šapuće breza dragana, ognjene sanja svatove i barjaktara. Pobjedu, razvio zoru rumenu - stihovi su ove pjesme, a  Ćopićevo pisanje nastavljeno je tekstom "Sloboda budi gradove", pričom objavljenoj u šestom broju "Glasa" od 16. septembra 1943. godine, te tekstom "Sanski Most je naš" objavljenom 25. oktobra 1943. godine.

Jedan od možda najslikovitijih i najobimnijih Ćopićevih zapisa je "Bitka na Banjoj Luci", objavljen u 14. broju "Glasa" od 15. januara 1944. godine, gdje on detaljno opisuje ratno stanje, borbe, smrti i tragedije, ostavljajući na kraju ipak tračak nade i tanane vedrine.

- Vraćaju se naši borci u brda, dok iza njih ostaju zadimljena, razlupana i puna strave okupatorska i izdajnička uporišta i loge. Odstupili smo, ali zlikovci strijepe i osjećaju da ćemo se mi opet vratiti neumoljivi strašni i moćni kao sudnji čas od koga se nigdje ne može sakriti. Ostao je za nas i narod Banje Luke. Tužan je, ali i on zna da ćemo se mi opet vratiti. Vratićemo im se vedri i dragi kao proljeće - piše Ćopić, u tekstu koji je u stvari osvrt na napade na Banjaluku i Bosansku Gradišku, Prijedor i Novi.

"Treća ratna sjetva" je zapis objavljen 1. maja 1944. godine, koja je jedna priča baš o sjetvi, uz pomen pojedinih ljudi, njihovih riječi i misli u tom periodu. Narod, kao narod, uvijek se borio i radio, i kad su vremena bila najcrnja, a ovakvi zapisi su kao mali podsjetnici na njegovu veliku snagu.

- Sije se već treće ratno žito po njivama koje su često puta išarane rovovima i rupama od bombi i granata. Narod, i napaćen i prorijeđen, žilavo se upinje zajedno sa posljednjim djetetom, posljednjom kravom i posljednjim komadom gvožđa, ne da svojoj zemlji da ostane pusta ni da vojska bude gladna. Nepobjedivi i čelični narod - heroj koji je sa svoje dvije prazne, osvetnički stegnute šake stvorio i održao sve - od brnačina (drljačina) klina i zasijane njive do silne narodne armije - zapisao je on.

"Sjećaš li se?" naziv je teksta od 2. avgusta 1944. godine, gdje se sjeća prvog Ilindana, te četvrte po redu ratne godine, od dana prvih borbi, gdje se obraća komandantu, govoreći kako se narod nada skorijoj slobodi i vidi pobjedu. Prvo se obraća predsjedniku opštinskog odbora pa kovaču, podsjećajući ih sve na početak borbi.

- Sjećaš li se prvog topa koji ti je eksplodirao i onoga benzinskog bureta, napunjena dinamitom, koje smo nizbrdo otisnuli na ustaške rovove? Ti se sjećaš svega i srećno se smiješiš jer danas tvoja velika radionica popravlja topove, bacače, mitraljeze i puške i demontira neeksplodirane švapske bombe - zapisao je.

Ćopić se tu obraća omladincima, ženama, seljacima, komšijama i saborcima i na samom kraju malim pionirima.

- Mali moj pioniru, budući graditelju novog života, sjećaš li se kako si prvih ilinjskih noći drhturio sakriven u kukuruzu ili negdje u šumi i plakao od jeze pred nerazumljivim strahotama. Danas ti slobodno marširaš kroza selo sa svojom pionirskom četom, siječeš po noći neprijateljske telegrafske stubove i srećan si, kad sa lončićem jagoda ili nekim drugim poklonom možeš ponuditi ranjena borca. Sjećate li se svi vi i mladi i stari, prvih početaka naše slave i naših pobjeda, prvih bura u kojima se stvarao i čeličio novi čovjek? Sjetite se svega, jer to će vas ispuniti novom snagom vjerom i ponosom, bićete srećni što ste u svemu tome učestvovali i što ste sinovi ovog slavnog i junačkog naroda koji se iz krvi i pepela uspeo do zvijezda - zabilježio je Ćopić.

U "Glasu" je 20. avgusta 1944. godine objavljen i njegov tekst "Na oproštaju sa drvarskom ratnom brigadom",  gdje piše " Svakoga od nas veže srce za rodni kraj, pa makar on bio samo kamen, spržena trava i gorki heljdin i zobeni hljeb".

- Stasite i otresite omladinke iz Drvarske radne brigade spremile su svoje torbice, metnule u njih preobuku, okraćalu, dotrajalu i često iskrpljenu, ponijele i poneku jabuku i teku s pjesmama o Titu i sa odluka sa 2. Zasjedanja ZAVNOBiH-a i krenule na žetvu u Podgrmeč. Ostavila je Dara svoju siromašnu Prekaju i svoje kamenite Mrđe, gdje je svaki komad hljeba skupa kao krv i znoj, krenula je omladinska desetina iz Crnog Vrha, gdje se sve  doskora šepurila varvarska četnička brada (i ta ista desetina u gradu pod Grmečom proglašena je za udarnu) - slikovito piše Ćopić.

Slikovita je i jedna priča, koja je izašla mnogo kasnije, a to je "Bitka na Kozari", 27. jula 1945. godine. Ova priča govori o dječaku Marku, koji se, u doba rata u stvarnosti, u svojoj sobi igra rata, prikazujući prisutan strah i mrak čak i u igri, onaj mrak koji je okruživao sve tada. Ipak, Ćopić svuda ostavlja trunčice svjetlosti, pa tako i ovdje, u ovoj priči o dječijem umu koji pojmi rat, i koji osjeća strah, na kraju ostavlja svjetlost.

- Kod jame za kreč gugutala je i širila lepezasti rep jedna pirgava razdragana grlica. Vjetar je nanosio mlak meden miris procvjetale lipe. Iza niska ljeskara zacilikalo je zvonce i brižno se janjila ovca otegnuto blejeći, a mališan se sjetio svijetlog i nemirnog stada jaganjaca i svog druga čobanina Periše koji se sad vraća s pojila, pa se srećno nasmiješio zaboravljajući osamljeni grob Kozarčana sakriven u nevenu - završava Ćopić priču.

Ono što je takođe zanimljivo, bio je i jedan tekst "Ustanak na Krajini", gdje je napravljen osvrt na Ćopićeve borbe u ustanku s narodom, objavljen 27. jula 1946. godine, gdje je zapisano "Od prvog dana ustanka na Krajini zajedno sa narodom, sa puškom u ruci borio se i mladi književnik Branko Ćopić. On je jedna od omiljenih ličnosti našeg krajiškog ustanka, naročito kod omladine". Tako i jeste bilo, tako dijelom i jeste danas. Ćopića pamtimo i volimo, a trebalo bi češće da ono što je pisao čitamo, jer tako ga najviše čuvamo.

"Godine pod mjesečinom"

Prije nekoliko decenija, u prazničnom, novogodišnjem broju "Glasa" objavljen je tekst Ismeta Bekrića, gdje je on napravio jedan kraći osvrt na Ćopićevo pisanje u "Glasu", podsjetivši na tekstove, ali i na djela koja je kasnije Ćopić objavljivao u izdanju "Glasa". Kako podsjeća Bekrić, uz svoje prisjećanje na Ćopića, u "Glasu" je 1984. objavljena knjiga Miljka Šindića "Književna krajina", gdje se on osvrće na Ćopićevo stvaranje, dok je nešto ranije, 1981. godine "Glas" objavio "Pjesme partizanske". U pomenutoj knjizi sabrane su Ćopićeve ratne pjesme.

- Ćopićevo djelo će tako davati pečat "Glasovoj" izdavačkoj djelatnosti. To je povezanost kroz revolucionarni i duhovni kontinuitet, jer je Ćopićeva riječ u korijenu "Glasove" riječi - zapisao je on u "Glasu" objavljenom kao izdanje za 31. decembar 1984. godine i 1. i 2. januar 1985. godine.

"Pjesma mrtvih proletera"

U našem kraju žita klasaju, rukama našim sijana,

žetva nas čeka i pjesma djevojačka,

večernja, sjetna, tijana,

a mi smo pali, druže,

palo je žito, mlado, zeleno, proljetna žetva rana,

maglene tuge, uz šapat kiše, nad mrtvom pjesmom kruže.

 

Mrtve su ruke i mrtve puške,

u Smrti se postrojavamo,

drug je do druga svoga;

a njih je bilo… a njih je bilo –

deset na jednoga.

 

Deset na jednog u kišnoj noći, a mi smo umorni bili,

bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri.

Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može?

Da – mi smo proleteri!

 

Kad smo od kuća krenuli, suze nas mnoge prate

i rodne gore brižno sumore:

O, da l će da se vrate?

Čekaju starice majke, kaplju besane noći,

i pogled niz drum stražari:

glasnik će možda doći.

 

Doći će nova mladost, donijeti nove dane

i nastaviće naše pjesme nedopjevane,

u živoj vatri iskovane.

O, te smo pjesme počeli mi, kroz njih zborimo iz daljina,

poznaće u njima sestra brata, djevojka dragog,

a tužna mati sina.

 

I dan će slave doći, pobjeda biće naša,

nestaće divljih zvijeri,

s četama Slobode marširaće tada

i mrtvi proleteri.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.