Goran Dakić, pisac, o antologiji “Dodatak jelima” za “Glas Srpske”: Knjige i hrana su za uživanje, a ne za brzo konzumiranje

Rekao je ovo za “Glas Srpske, pisac, novinar i publicista Goran Dakić objašnjavajući zašto njegova nova antologija kratkih priča nosi naziv “Dodatak jelima”(Slavonsko-krajiški kuvar) u izdanju “Imprimatura”, iako nije ni klasični kuvar niti klasična antologija kratkih priča o hrani i piću. Dakić dodaje da se ova knjiga strpljivo krčkala iz zapisa objavljivanih u “Oslobođenju”, začinjenih po potrebi prije završnog sklapanja u antologiju, koja se može konzumirati prema slobodnom nahođenju.

- Najveći broj ovih zapisa, ako ne i svi, izlazili su kao redovna kolumna subotom u “Oslobođenju”. Kasnije sam dodavao soli, bibera i paprike po potrebi. Prije čitanja svakako treba popiti jednu rakijicu, svaki je posao, što kažu mudraci, od toga, a onda dalje kako ko voli: neko jedan obrok dnevno, drugi za vrijeme posta, treći mogu da navale kao da su na slavi - rekao je Dakić.

GLAS: Pomenuti podnaslov u startu nagovještava raspolućenost autorovog stomaka između kulinarske jednostavnosti pasivnih krajeva i gurmanskog izobilja i bogatstva ravnice. Koliko su genetsko-geografske koordinate oblikovale ukus Vašeg nepca i dale literarno usmjerenje tekstovima skupljenim u knjizi?

DAKIĆ: Slavonija je prividno gastronomski jednoličan i jednostavan prostor. Mnogo masti, puno luka, ponajviše paprike i gozba je spremna. Ipak, baš kao što ravnica ima određenu tajanstvenu likovnost koja može tek da se nasluti, tako i slavonska hrana ima beskonačno mnogo varijacija koje tu jednostavnost dižu na nivo čiste lirike.

GLAS: Jedna od emocija,  koja promiče kroz sve priče u ovoj knjizi, jeste određena doza nostalgije ili sentimenta prema vremenu kada su hrana i piće bila povod za okupljanje i druženje, kako porodično, tako i prijateljsko, umjesto brzopoteznog spremanja i konzumiranja s nogu i na brzinu, dok je slika jela na mrežama postala važnija od uživanja u njemu?

DAKIĆ: Ono što je za razgovor postao “čet”, za druženje “stori”, to je konzumerizam postao za uživanje u hrani. Nijedan burger pojeden s nogu ne može da se mjeri sa toplinom vatre koja se u januaru raspali pod kotlić ili vatre koja se u julsko predvečerje zapali pored Vrbasa. Čak i kada se pored vatre monaški ćuti, u toj tišini ima više priče nego na bilo kojoj digitalnoj platformi.

GLAS: Srpska sklonost dobroj hrani i piću tragove bilježi od epske poezije do mračne statistike o broju kardiovaskularnih bolesti modernog vremena, ali paradoksalno nema se puno knjiga o ovoj temi, nekih od njih se dotičete na kraju knjige, ali djeluje da je dobar dio pisaca ili urednika prednost češće davao duhovnoj hrani, dok je pisanje o hrani za slabo tijelo smatrana nedostojnim dobrog ukusa publike?

DAKIĆ: Važno je da čovjek radi dvije stvari: ono što voli i ono što zna. Ne mogu da pišem o nebeskim sferama i duhovnim vertikalama zato što o tome znam veoma malo, ako uopšte znam išta. Đorđe Nešić je o tome sve rekao: previše je boema koji nisu napisali nijedan jedini stih o alkoholu, o duvanskom dimu, o mezetluku. Smatram da nijedna tema nije odveć banalna ako pisac zna šta treba da uradi s njom. Nudim De Pradu kao dokaz.

GLAS: Knjiga kreće pićem ili laganim aperitivom, tj. špricerom, a završava svetim gralom srpskog kulinarstva, ražnjem. I jedno i drugo djeluju jednostavno za spremiti i poslužiti, ali čini se da ta jednostavnost krije kvaku često nedostižnog uspjeha?

DAKIĆ: Nema pretjerane razlike između današnjeg pisanja i današnje književnosti. Baš kao što armija amatera niže stih za stihom i vjeruje da je stigla i prestigla Njegoša, tako je nebrojeno mnogo onih koji smatraju da su osvojili sve gurmanske vrhove kada su u jelo stavili čija sjemenke ili glavno jelo zalili potažom od bundeve. Jednostavnost je privid u kojem dišu majstori. Može li jednostavnije od Angelopulosa ili Kjarostamija? Može li jednostavnije od Markesa ili Raičkovića? Ne može. Ali, niko osim njih ne može to što oni mogu. Tako je i sa spremanjem hrane. Uz napomenu da ja i u jednom i u drugom poslu nisam odmakao dalje od sricanja.

GLAS: Zbirke “Mrlje na šanku” i “Dodatak jelima” osim Vašeg davno dokazanog majstorstva u formi novinarske priče sve više povećavaju pauzu od posljednjeg romana (ne računajući reizdanje “Dalja”), pa se stiče utisak da kod “golmana raste strah od penala/romana” ili je prosto kratka forma izbor nametnut spletom okolnosti?

DAKIĆ: Hvala Vam na komplimentima za koje nisam siguran da sam ih zaslužio. Ne samo da pišem sporo i teško, nego i teme pronalazim – jedva. Nakon “Mrlja na šanku”nisam znao ni kuda bih ni šta bih. Nisam imao niti jednu jedinu ideju za narednu knjigu. Ali nisam, što bi rekao Čkalja, “ofalio” zbog toga. Ili će priča doći ili priča neće doći. Ne mogu da pišem na silu, tek da bih zadovoljio druge, treće, pete ili da bih svake godine imao knjigu pod mus. Pišem samo onda kada mislim da sam osvojio ono čime želim da popunim bjelinu papira. I onda se, nakon par godina, “otvorila”ova knjiga, a paralelno s njom i sljedeća koja je maltene i završena. Znam i šta ću da pišem nakon te naredne. A roman? Imam dvije ili tri ideje i ako nekada to dovoljno sazri, a ja budem kadar, biće i to. Roman je katedrala koja se ne diže preko noći.

GLAS: Pišete mnogo, bavite se uredničkim dijelom posla, privatnim i kulinarskim obavezama, a koliko stižete čitati i šta biste poslužili kao prigodnu literaturu uz jela i pića poslužena u novoj knjizi?

DAKIĆ: Mislim da sam još u dobroj kondiciji i da mi čitanje nije dodijalo. Ipak, povremeno dođe do zamora materijala, ali  onda se prebacim na film i sve savršeno, što bi rekle Lale, pasuje. Kada mi se oči umore i od jednog i od drugog, onda se prepuštam apsolutnoj dokolici. Niko neće pogriješiti ako se dohvati “Sto ludih ručkova Libera Markonija”, “Kod srpskog pisca”i Nešićevog rječnika “Luk i voda”.

Korice

GLAS: Treba pomenuti izuzetan vizuelni doprinos Vašoj knjizi putem ilustracija Đurđe Lukić i naslovne strane Nikole Prosana koja sudeći po njenoj suštinskoj efektnosti, najblaže rečeno, nije imala konkurenciju?

DAKIĆ: Bez Nikolinih korica i Đurđinih ilustracija “Dodatak jelima” teško da bi mogao da se iznese na trpezu. Ponosan sam na ono što je Nikola uspio da uradi sa koricama, a još sam više ponosan na mladu, radoznalu i nasmijanu Đurđu čije su ilustracije najvažniji začin ove knjige.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.