Duško Pevulja: U milosti poezije

Niko nije odredio vrijeme - jer bi to bilo opasno miješanje u Tvorčeve poslove - kad se počinje pisati poezija, ali pjesničko stvaranje Zdravka Miovčića, počelo je znatno prije štampanja njegove prve pjesničke knjige. Namjerno upotrebljavamo riječ stvaranje a ne pisanje, jer i da prihvatimo da prije pedeset i treće godine nije pisao, a sigurno jeste, Miovčić je čitav svoj svjesni život, čovjek poezije. Njegov dosadašnji opus to neprevarljivo potvrđuje. Navodimo ovdje iz zbirke “Zašto ti nisam pisao” “Malu noćnu pesmu”: Osetim te. Noću./ Legneš pokraj mene./ I strgneš samoću/ Čim uz kičmu krene.// Sestra mesečini/ Obasajaš me na tren./ Opštoj pomračini/ Otmeš ovaj katren,// Ovo nežno gnezdo/ Gde se razum gubi,/ Topla, lomna zvezdo,/ Stvorena da ljubiš. Zašto nije objavljivao, to takođe nije teško pitanje, naročito za nas koji poznajemo Zdravka Miovčića. On je u svemu što radi čovjek ozbiljnosti i visoke mjere!

Smirenog tona i ujednačenog ritma poezija ovoga pjesnika preporučuje se dragocjenom ravnotežom. Iako naglašeno refleksivni pjesnik Zdravko Miovčić rezonance svoje misaonosti vješto utkiva u lirsku sliku svijeta, kojoj je sve potčinjeno. Zato se mora konstatovati: po svome umjetničkom biću, senzibilitetu i jezičkom osjećaju, Miovčić je izrazito lirski pjesnik, u starovremenskom značenju tog pojma.

Duboko molitvena po osnovnom tonu Miovčićeva poezija zrači tihom i nenametljivom bogočežnjivošću. Pjesnikova misao je “drhtavom stazom” okrenuta ka Tvorcu. Raspet metafizikom, pjesnik je jednako zagledan u svijet koji se otkriva punoćom svoje očiglednosti, koliko i u pojavnost koja se samo u diskretnim naznakama projavljuje. Ta raspolućenost, međutim, u Miovčićevoj poeziji se ne razumijeva kao drama ljudskog bitisanja, pa čak ni kao signal njene obilježenosti paradoksalnim zakonomjernostima, već kao ontološka istina egzistencije, njena obremenjenost višim smislom, koji je bar sa umjetničke osmatračnice neupitan. Nadsmisao o kome je riječ Zdravko Miovčić, i to je jedna od bitnih osobenosti njegove poetike, vidi u ukrivenom i tajnovitom, u šapatima i proplamsajima, ali i u običnom, svakodnevnom i samoočiglednom. Ono što je neuhvatljivo i neiskazivo i ne potrebuje dokaze, već uravnoteživanje sa onim čiji je organski odbljesak. Zato se ti simboli i signali prepoznaju u svim aspektima ljudskog trajanja: misaonim uzletima, intelektualnoj sumnji, monaškom bdjenju, ali i u svakodnevnim poslovima, kao što su spremanje zimnice, uređivanje dvorišta, itd.

Jedna od pjesama koja, prema našem mišljenju potvrđuje ovo što je naglašeno nosi naslov “Pred lirikom”, a objavljena je u knjizi “Ljubav vinopojca”: Podaj, Gospode, svakome/ Veličanstvenu priliku/ Da vidi tvoje znakove/ I čuje Tvoju liriku.// A meni grešnom, ako me/ Čuješ kako ti svjedočim,/ Ne prebrojavaj akove,/ Već koju kapcu pretoči// Iz nepregledne buradi/ U nevidljivom podrumu/ I daj da vino uradi// Što nije možno mome umu,/ Raspetom metafizikom,/ Pred Tvojom, Tvorče, lirikom. Bez zadrške se može reći da je riječ o jednoj od najboljih pjesama našeg pjesnika. Cijela lijepa, majstorski izvedena od početka do kraja, na prvi pogled pjesma o vinu i vinotvorstvu, a zapravo “pjesma o pjesmi, molitveno smjerna, ona se preporučuje i jednom suptilnom unutrašnjom brujnošću koja polazi za rukom samo najvećim majstorima pjesničkog knađenja.

Miovčić je vrhunski sonetista, jedan od najboljih koji danas na srpskom jeziku piše poeziju. Čitava njegova zbirka “U milosti trenutaka”, sastavljena je od soneta, kojima je pjesnik bio i ostao sklon i nakon ove knjige. U njenom podnaslovu stoji srpska riječ saglasice, kojom je Sava Mrkalj, srpski jezički reformator i pjesnik iz epohe predromantizma, imenovao sonetnu formu. I inače precizna i tačna, ova lijepa zvučna riječ opisuje svojstva pjesama iz knjige “U milosti trenutaka”. Miovčićeve saglasice izraz su njegovog unutrašnjeg duhovnog saglasja i duševne mirnoće i ljudske sabranosti, a onda i saglasja “stavki”, da još malo ostanemo u terminološkom registru srpskih predromantičara, zatim lijepog prelivanja misli i emocijama koje uvijek u poeziji označavaju “jednu krasotu više”.

U pjesničkoj zbirci “U milosti trenutaka” tematizovan je jedan od ključnim ljudskih i pjesničkih problema, fenomen vremena. Proticanje vremena, u najličnijem planu, neizbježnu miholjsku jesen života pjesnik vidi kao blagosloveno rojenje svakovrsnog iskustva, umjetničke zrelosti i dragocjenih opitnih zaokruženja. Posebno se izdvajaju soneti prolaznosti i smrtnosti (iako se konačnost ljudske egzistencije nigdje eksplicitno ne pominje), zatim o pjesničkom stvaranju, zavodljivim čarima svakodnevnih trenutaka, ukrepljenjima duše kroz neponovljive momente “običnih” radosti, itd. Miovčić ne samo da u svakoj sitnoj krupnici ovozemaljskog vidi tvorčevu ruku i njegovu promisao, u “krhotinama damar cjeline”, već u ritmu vremena najvišu umjetničku harmoniju, koju smrtniku nije mogućno razumjeti, ali jeste osjetiti. U zahtjevnoj sonetnoj formi naš pjesnik izoštrava sve glavne osobenosti i vrline svoje poezije: impuls opservacije i dubinskog samozagledanja, melanholičnu evokativnost, štimung svakodnevnice. Zapitanost pred tajnama svijeta i sudbinom čovjeka kod Zdravka Miovčića nikad nije u znaku napetosti i nehrišćanskog antropološkog pesimizma, već u onoj pitomoj “sklupčanosti u pitanje” kako je pisao Justin Popović! Najlirskiji soneti odlikuju se prigušenom a sveprisutnom osjećajnošću, a obilježava ih suptilno prožimanje vidljivog i spiritualnog, tako karakterističnog za Miovčićevu poeziju.

“Knjiga lišća”, još posljednja pjesnička zbirka Zdravka Miovčića, posebno je izdvojena povodom Šantićeve nagrade.

 - Neki od istrajnih, dugogodišnjih pratilaca Miovčićevog pjesništva već su ovu zbirku proglasili najboljom u njegovom dosadašnjem bogatom opusu. Mogu da se pridružim takvom mišljenju, ali i da naglasim da je naš pjesnik svakom dosadašnjom novom knjigom donosio kvalitet više - zaključuje Ranko Popović svoj prikaza Miovčićeve “Knjige lišća”. Na početku ove zbirke stoje sljedeći stihovi: Da ovo malo lišća smestim/ U metafore i u rime/ Skupljajući ga rubom svesti/ Pre nego što padne pokrov zime.

U lijepom i neobičnom spregu i knjiga i lišće postaju simboli najvišeg stepena, sublimišući neka od najvažnijih obilježja poetskog svijeta Zdravka Miovčića. Miovčićevo lišće je i ono zlatno miholjsko, i ono kasnojesenjsko i ranozimsko. Čitanje tvorčevih znakova posredstvom razlistavanja knjige prirode, isto je što i pisanje i čitanje, jednovremeno i stvaranje i posvajanje novih, za nas još neotkrivenih svjetova. Sve u pjesmama iz ove knjige živi “kroz naša mala ozarenja”, a njih prepoznajemo u sonetnom vijencu o miholjskom ljetu, u cjelini o svakovrsnom svođenju računa, u završnom dijelu koji tematizuje pjesničko stvaranje, zatim u dvadeset pjesama posvetnica, koje su ili posvećene Miovčićevim prijateljima, ili motivisane zajedničkim neponovljivim trenucima ili su svedeni lektirni dnevnici u stihovima. Da i to ovdje naglasimo: i po tome je naš pjesnik blizak Šantiću. Kad bi se iz Šantićevog pjesničkog opusa izvadile pjesme posvetnice, mogla bi se sastaviti reprezentativna pjesnička knjiga. Isti je slučaj i sa Miovčićem. On jednostavno voli da daruje pjesme svojim prijateljima. Iz knjige lišća pjesnik ima još mnogo toga da “prepiše”, samo onda kada joj se smjerno stvaralački upodobi. Istovremeno da se pokori i neuhvatljivim snohvaticama: I taman kad se pera latim/ Da se tim tragom u san vratim,/ Gubi se obris, mine slika.../ A slova koja klize, potom, / Samo su suze za ljepotom/ Jedine Pjesme i Pjesnika. Ukratko pripitomljavanje neuhvatljivog, posjedovanje tananih senzora da se u vremenitom prepozna neprolazno, to su poetički postulati i pjesničke lozinke “Knjige lišća”, ali i poetskog univerzuma Zdravka Miovčića.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.