Dobitnik Andrićeve nagrade Anđelko Anušić za “Glas Srpske”: Nakon svakog priznanja, pisac preuzima zavjet da ne izda sebe

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Anđelko Anušić, dobitnik “Andrićeve nagrade” za zbirku “Legenda o v(j)etrom vijanima”

- Osim što nagrada bitno osvjetljava književnika i njegovo djelo, svjetlosni kolobar pada i na izdavača, u mome slučaju Udruženje književnika  RS, koje radi na polzu naše književnosti, ali i za kulturološku samobitnost Republike Srpske. Nadam se da je vlast ovo prepoznala - dodaje Anušić.

GLAS: Šta biste rekli da je stalo u zbirku “Legenda o v(j)etrom vijanima”?

ANUŠIĆ: Skrajnute, teške, nepoznate sudbine naših ljudi u sjeverozapadnom zaleđu Balkanskog poluostrva, njihovi životi iz dalekih istorijskih  maglina  koje su ostavile svoj tavni trag i u savremenosti čiju mrku prtinu gazimo,  zadobile su, uzdam se, konačno svoju bolju, književnu sudbinu. Ili, bolje rečeno izgledniju budućnost. Ono što sačuvaju literarni arhivi, preteći će, barem za korak, svog krvnika vrijeme, kako je pisao Andrić. Mnogi istoriografi počesto (kako od davnina, tako i danas) koji u jednoj ruci drže pero ušiljeno kao glogov  kolac,  u drugoj topuzinu, nemaju srca, očiju i ušiju za muku,  duh i dah sirotog čeljadeta koje plaća ceh istorije.

GLAS: Prema saopštenju žirija za dodjelu nagrade, prikazali ste ljudske sudbine izglobljene iz zavičaja i svojih života. Govorite o odlasku i nestajanju. Šta je s vraćanjem?

ANUŠIĆ: Nije domovina samo dom čovjekov, ili mjesto gdje se rodio, on i njegovi preci. Domovina je promisliteljski izabrani prostor gdje se poštuje čovjekov integritet, sloboda, ljudsko i nacionalno dostojanstvo, gdje on može u kulturološkoj i antropološkoj punini svog oboženog bića da razvija radne i stvaralačke sposobnosti, ili posebnosti u harmoniji sa Božjom tvorevinom. Kakva je to domovina, može li u nju biti povrataka, pitam se, koja je, nakon genocidnog pogroma četrdeset prve, zatim perfidne asimilacije i dekulturalizacije, potom agresije na  vlastito stanovništvo i  surovog  progona one nezatrte trećine, ubijanja, paljenja i razaranja njihovih domova, otimanja stanova, nacionalnih i građanskih prava - i povrh toga  svega neprestanog isijavanja hule i mržnje  koji traju,  ne jenjavaju?!

GLAS: Takođe, naveli su da je posebna vrijednost zbirke jezik koji čuva različite slojeve života junaka. Koliko Vam je to bilo važno? Koliko da nas pisci čuvaju i njeguju jezik i kakvim ga čine?

ANUŠIĆ: Pisci koji su se skućili na tradicionalnom ognjištu u kulturološkom poimanju ove paradigme, koji još drže do klasične ljepote i mudrine književnog djela, i imaju dara  - samo oni čuvaju i njeguju jezik. Mnogo je danas knjiga u kojima je jezik u potpunoj  umjetničkoj disfunkciji, štaviše, gori je od onog čaršijskog, kolokvijalnog. Prazniji i besmisleniji, rogobatniji i nepismeniji, pogubniji po duh i kulturu jednog naroda.

GLAS: Postoji li izlazak iz ovovremenog tamnog vilajeta u kojem živimo?

ANUŠIĆ: Dokle god postoji  lijepa književnost, stvaraju se dobre knjige u širem značenju ovog pojma, i dokle god se nepodnošljivo stanje i mučnina egzistencije koji su od pamtivijeka, manje-više, isti - mogu  iskazati i običnim riječima, ili pak na referentan umjetnički ili naučni način - izlaz postoji.

GLAS: Kako Vi posmatrate situaciju sa virusom korona i sve na šta je pandemija uticala i promijenila? Kako će to da se odrazi na književnost?

ANUŠIĆ: Kako je ova pandemija uticala na duh čovjeka i vremena, i šta je promijenila - to ćemo tek saznati docnije, rano je za sumiranje,  premda su strašni  znakovi već posijani pored našeg puta. Već ih raščitavamo iz dana u dan! Na primjer: već sada je svijet moguće posve zatvoriti, kao što se devedeset druge zaključala sarajevska karakazan čaršija (andrićevski kazano), i prostor za zločine, mahinacije i manipulacije zastrašujuće narastao. Što se tiče književnosti - umnožiće se skribomani, ništa novo, kao što će se pojaviti i darovite knjige onih malobrojnih pojedinaca koji  i zadatu (dnevnu) temu mogu uspješno da transponuju  i prevedu u umjetnost riječi.

GLAS: Kako će kultura i umjetnost, koje su do sada već, uglavnom bile na aparatima, disati dalje?  I kakve promjene u samom svijetu mislite da bi mogle da se dese?

ANUŠIĆ: Kultura i umjetnost, a književnost pogotovo – poodavno su, (a danas, ah danas!)  na ovim prostorima - na respiratoru! Nju je najpre pogodio virus korona! Davno nas je Andrić upozorio, parafraziram,  da ono društvo u kome književnost nema svoje mjesto i značaj - da s tim društvom (i državom dabome!) nešto nije u redu. Nema se ovome ništa dodati.

Rad

GLAS: Pišete li nešto novo i da li biste mogli ponešto da nam otkrijete o tome?

ANUŠIĆ: Ja nisam prestao da budem čitalac, kao ni prije pedeset i kusur godina! Dvije trećine vremena ulažem u to, a od onog što preostane - ponešto i napišem, da sam u toku!  Pa kako i šta bude, kako je rekao naš   Nobelovac.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.