Damir Karakaš, pisac, za “Glas Srpske”: Književnost je jezik, ne opisivanje događaja

Mnogi znaju da sam bio gadno napadnut, ali drago mi je da je taj nemili događaj prošao bez medija. Iako su me neki zvali, nisam htio da me razvlače po novinama, a jedina vijest objavljena je u crnogorskim novinama.

Započeo je ovako razgovor za “Glas Srpske” književnik Damir Karakaš, govoreći o “Okretištu”, svom najintimnijem romanu do sada kojim je pokušao da raskrsti sa svime što se desilo. Roman će 24. februara biti promovisan u vijećnici Banskog dvora, s početkom u 19 časova. Događaj organizuje Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”, u saradnji sa Banskim dvorom.

- Bio je to težak period za mene i moju familiju, nešto čega ne volimo da se prisjećamo jer nas sve opet obuzme bijes i gnjev, pa sam ovim romanom odlučio da pokušam da raskrstim s tim. To je do sada za mene bilo najteže pisanje, fizički me je boljelo svako slovo koje sam udario. Puno sam razmišljao o ovom romanu, razgovarao sa svojom ženom koja je sa mnom prolazila kroz sve to i dobro razumije književnost - rekao je Karakaš i dodao da roman ne bi mogao da bude drugačije napisan, te da to više nije samo roman o njemu i njegovoj familiji, iako je posvećen njegovim trima kćerkama.

GLAS: Koliko je bilo ljekovito sopstvene psihofizičke traume pretvoriti u književno djelo? Koliko je bolno pisati o onome čega se nerado sjećate i koliko toga ste, u stvari, podijelili sa čitaocima?

KARAKAŠ: Da, bilo je bolno opet prisjećati se svega, kao što sam rekao i bilo je to daleko najteže pisanje. Bio sam završio u šok-sobi bolnice “Rebro”, gdje sam bio operisan, jedva sam preživio, a morali su da mi odstrane i jedan vitalan organ. Ali bitno je da sam preživio, vjerovatno i zbog nekog iskustva. Prošao sam svašta u životu, mnogo burnih godina proveo sam po Parizu, imao sam i prije ožiljaka po tijelu, kako kaže jedan tip “rupa po tijelu da bi po meni mogao bilijar igrati”. Sve je to pomoglo, jer u to­m haosu i košmaru moraš prije svega da imaš jaku glavu. Ali šta znači za literaturu ovakav traumatičan događaj, najgori dan u mome životu? Neko može da preživi pad iz aviona pa opet da napiše loš roman, a neko može da gleda muhu na prozorskom staklu pa da napiše odličan roman. Ono što nikako nisam htio jeste to da pišem o nekakvoj crnoj hronici ili o tome kako pisac pliva u jezeru krvi, jer za mene je književnost uvijek bila jezik, a ne opisivanje događaja. Ima u romanu i jedna rečenica Petera Handkea, iz romana “Nesreća bez želja”, koja mi je bila važna u pisanju “Okretišta”, a glasi “Kasnije ću o svemu ovome tačnije pisati”.

GLAS: Kada govorimo o traumi i bolnom iskustvu, kako posmatrate čin osvete ili sam pojam osvete u tom slučaju?

KARAKAŠ: Moram da priznam da meni i sada, iako je prošlo više godina od tog događaja, ponekad dolaze u snove moji preci, djedovi, pradjedovi, sve redom osvetnici, bivši hajduci, vojnici, jer ja sam iz vojničke familije, donose mi svoje oružje, a toga ima da bih mogao garnizon naoružati. Traže od mene da bude oko za oko, zub za zub, da riješim ovu nepravdu. Da izravnam račune, jer moram da odlučim želim li da budem čovjek pa da mi konobar donosi u birtiji piće na sto, ili da budem u životu žaba pa da mi donosi piće na pod. Tako da moji djedovi koji sve ovo posmatraju s nebesa sigurno nisu zadovoljni onim kako sam se ja ponio. Jer ovaj roman je i nekakav razlaz s junačkom tradicijom moje familije i moga kraja i ako se ne ponašaš po njoj, onda po njihovom mišljenju možeš da budeš samo kukavica. 

GLAS: Preci, bivši vojnici s oružjem su snoviđenja koja, na neki način, pozivaju na čin osvete. Kako se nositi s tim porivom i, uopšte, sa glasom drugih vremena u kojima je sam čin osvete (ali i sukoba) posmatran drugačije nego sada?

KARAKAŠ: Prije sam mnogo mislio o svemu tome, nijedno jelo nisam pojeo, a da nisam pomislio kako nekoga režem nožem, sad više ne, nemam vremena za to, život ide dalje, ali kako se kaže u romanu - moj ožiljak to neće nikada zaboraviti. Da ne zaboravim, kada pričamo o toj osveti, u mom kraju, kroz povijest je najjače sijala krv - mi nikad za prvi, drugi ili ovaj zadnji rat ne govorimo onaj tamo je nekoga ubio, nego imenom i prezimenom znamo ko je koga ubio i to se prenosi s koljena na koljeno. Odrastao sam uz oružje, još nisam išao u školu, a mogao sam učas da rastavim i sastavim pištolj, bio je to neki teški kolutaš, kojeg je otac držao skrivenog u ormaru ispod mamine odjeće.

GLAS: Uprkos susretu s najmračnijim i najsurovijim čovjekovim stranama, da li i dalje vjerujete u ljude i dobrotu u njima?

KARAKAŠ: Vjerujem, šta mi drugo preostaje. No, đavolu je prvi cilj na Zemlji da nas uvjeri da ne postoji, a ja kada sam pratio trag svega što mi se dogodilo, uvijek bih dolazio do traga đavola, ja to ne znam drugačije da objasnim. Poznato je da raspodjela nesreća, kao i darova na ovom našem svijetu nije ni poštena ni pravedna, ali postoji i neki viši oblik koji će jednom da riješi stvari. Barem je pisac Džozef Konrad u to vjerovao kada je napisao kako nije pravda ono što najbolje služi ljudima, nego su nezgoda, slučaj i sreća saveznici strpljivog vremena, da je to ono što donosi ujednačenu i obazrivu ravnotežu.

GLAS: Da li živimo u najboljim ili najgorim vremenima?     

KARAKAŠ: Samo ću reći da kad je Tolstoj bio živ on je bio najpoznatiji čovjek na svijetu, a nedavno je najpoznatiji čovjek bio Donald Tramp, to vam sve govori. Ali kako je rekao veliki pisac Strindberg: “Svijet je rupa puna govana.” Tako da ni prije nije bilo idealno.

GLAS: Roman “Okretište” za nekoliko dana promovisaćete u Banjaluci. Prošli put kada ste gostovali ovdje, zamisao da će jednog dana broj posjetilaca promociji biti ograničen nije postojala. Sada je drugačije. Kako ste se prilagodili promjenama? Kako nam se život promijenio u posljednje dvije godine i kako je to uticalo na umjetnost?

KARAKAŠ: Ma ja sam iz Like, mi se brzo svemu prilagodimo jer ako nema jela, onda jedemo koru s drveta. Ali nije bilo lako kad su bile te izolacije, uvijek se sjetim kako me zvao poznati reditelj iz Beograda i kazao mi “brate, pobićemo se po stanovima”. Ali sad to polako prolazi, moji roditelji (inače, samo je troje ljudi u selu, od kojih su dvoje moji roditelji) su se zarazili nedavno onim kineskim sojem, nisu cijepljeni, ali su preživjeli, tako da se sad malo šalim, ali ima u tome i istine, da je virus korone došao na kraj svijeta, u moje selo i da sad virus mora u izolaciju. To ga, nadam se, uskoro čeka u cijelom svijetu. 

Čitanje

GLAS: Pisce najčešće pitaju šta novo pišu, ja ću da Vas pitam – šta novo čitate i šta biste mogli da nam preporučite?

KARAKAŠ: Ništa ne pišem, osim toga više volim da čitam nego da pišem, ali danas ljudi toliko puno pišu da nemaju vremena ni svoje da pročitaju. Zato imamo veoma mnogo proizvođača teksta, a vrlo malo pisaca. Čitam ponovo neke važne knjige, poput Dostojevskog, Kafke, Crnjanskog, znam ih čitati i naopako po poglavljima, da bih našao neke nove uglove čitanja, evo baš sam tako “Na Drini ćupriju” ponovo pročitao. Važno je čitati, to je ono što nas čini ljudima, a oko sebe sve više vidim ljude kojima se u očima vidi svaka nepročitana knjiga. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.