Carstvo nebesko, ali i carstvo zemaljsko

U životu srpskoga naroda znatnijega nema! Pokretači “Letopisa”, a zatim i osnivači Matice srpske, najstarije srpske nacionalne institucije, predani u služenju svome narodu, nisu slučajno uvrstili ovaj tekst o Vidovdanu i Kosovu u prvi broj svoga časopisa. 

U Srpskoj Vojvodini, u kojoj se od Velike seobe 1690. godine, prema zapažanju Jovana Skerlića, “mislilo i pisalo za čitav srpski narod”, živo je pulsirala istorijska svijest, integralna nacionalna ideja i spremna pregalačka zagledanost u budućnost svoga roda! 

Laza Kostić će tu neugaslu zavjetnu svijest ovjeriti na početku svoje pjesme “Kosovo” sljedećim distihom: “Stojbino divna, stojbino srpska, / srdašce moje, dome moj!” Evo u dva stiha, odgovora na pitanje šta je za nas Srbe Kosovo: stojbina, identitetski i istorijski oslonac, bez koga posrćemo, gubimo ravnotežu i pravac; ali i srce, uslov postojanja; najzad i dom, mjesto nad mjestima, bivak bez kojeg nas nema! 

Nema značajnijeg srpskog stvaraoca, pisca, istoričara, bogoslova koji nije pisao o Kosovu i Vidovdanu. Ne može se istinski ni pripadati srpskoj duhovnosti ako se ne misli o onome što je njeno ishodište i suština. 

Jedan koji je istovremeno nadahnuto i precizno odredio smisao “vidovdanske etike” bio je zlatousti Justin Popović: “Nigde se paradoksi neba i zemlje nisu tako srdačno zagrlili kao u istoriji roda srpskoga. Zagrlili vidovdanskim zagrljajem pre više od 550 godina, naša se narodna duša kroz kosovski podvig venčala sa nebeskom pravdom. U ime celoga naroda čestiti knez se privoleo carstvu nebeskom. I mi smo jednom za svagda izabrali nebesku pravdu za narodni ideal i postali njena dragovoljna žrtvalj. Od tada dušom srpstva postalo je stradati za nebesku pravdu i žrtvovati se za nju.”

Kosovski zavjet je određujući sadržaj našeg nacionalnog identiteta. Srbi su bili narod i prije Kosova, međutim, tek nakon sudbonosne bitke oni su nacionalna zavjetna zajednica. Kosovsko opredjeljenje naših predaka, koje nas vijekovima nadahnjuje i okuplja, čini sabornu i sabirnu vrijednost iznad svih drugih. Ono je prije svega duboko hrišćansko: smisao života je mnogo važniji od života samog. 

Zavjetna misao dokazuje koliko su duhovne vrijednosti neprevarljive i nepropadljive, zato nas njegova snaga i danas čini narodom zagledanim u eshaton. Uči nas da su vrline i bogatstvo u snazi duha i uzvišenosti ciljeva kojima se strijemi u životu. 
Ali treba znati i stalno ponavljati: car Lazar se opredjeljuje za carstvo nebesko, ali i za carstvo zemaljsko. Oni kod njega nisu u protivrječnosti. 

Vrijednosti carstva nebeskog treba živjeti i ovdje na zemlji, to je smisao hrišćanske ljubavi i žrtvenih podviga, treba voljeti bližnjega, treba živjeti za njega, treba trajno, nepropadljivo uvijek stavljati iznad prolaznog, duhovno iznad materijalnog, hrabrost iznad kukavičluka, čovječnost iznad nečovještva. E to je smisao kosovskog zavjeta, njegovo jemstvo je na nebu, u vječnosti, ali i u vremenu, ovdje na zemlji, među ljudima. Kad se to zaboravi, priča o Vidovdanu, kosovskom opredjeljenju i kosovskoj etici, postaje isprazna priča, lišena svoga glavnog sadržaja.

A da bi sve to bilo mogućno, moramo biti narod zajedništva, jer je ljubav prema sebi samoživost, duhovni autizam. Čovjek se ostvaruje u punoći svoje egzistencije tek u zajednici. U Očenašu nam se lijepo kaže: “Hljeb naš nasušni”, dakle ne moj hljeb, nego hljeb mene i moje braće, mojih bližnjih.

Koliko je  rečeno u suprotnosti sa samoživošću i hedonizmom koji su se tako ugnijezdili u naše živote?! Pošteno je da priznamo da se svako od nas tome suludom nalogu spremno pokorava! Da smo u neprestanoj jurnjavi, zaboravivši drugog, obuzeti sobom, izgubili sebe! 

Nesrećni smo što nemamo ono što nam ne treba. Svi prihvatamo lažne poslastice ovog hudog vremena. Svako vrijeme je po nečemu slično. Ovo naše nije posebno po tome što je laž potisnula istinu, već što je ukinula istinu. 

Manja laž i obmana se trpe da se ne bi postradalo od apsolutne laži, kojoj opet svi svjedočimo i vidimo je na svim stranama svijeta. Kad se svim snagama počne dokazivati ono što je očigledno, jer je nepriznato i nevažeće,  onda je vrag đavolu došao u svatove.

Kosovski zavjet, kao i svaki podvig, pa i onaj najljepši podvig ljubavi, podrazumijeva plemenitu snagu žrtve. Jedan od najblistavijih dokaza žrtvovanja za istinu pravoslavlja, je gest đakona Avakuma. 

Njegov primjer mora da uzbudi čovjeka ako je u njemu ostala makar i mrvica duše. Pjesnik Sima Milutinović Sarajlija je o njegovom kosovskom podvigu zapisao: “U Š...Ć igumana trnavskoga bio je odnekuda u manastiru Š...Ć mladić oko dvadesete godine uzrasta svojega, divan i dičan kao Apolon, kojega Turci samo zato što je Paisijev đak i sluga, ili kako su mu Turci voljeli prišiti krivicu i nazvanje, potvarajući ga da je hajduk, i da je tu kod njega na jataku, uzmu i odvedu u Beograd, pa da nekoliko dana poslije Paisija smerti povedu i njega na gubilište, uprtivši mu na rame i njegov zaoštreni kolac, pa ga do mjesta vodeći nudili svi redom i grozama i obećanjima svakojakim sklanjajući ga da se poturči i da tako mlad i lijep ne pogine uzalud kad može š njima da živi i sretan i čestit na svijeta oba da postane. Na to bi on ih upitkivao: A umiru li Turci?” 

Pitanje Svetog Avakuma direktno se doziva sa kosovskom etikom i Lazarevim opredjeljenjem i snažno odjekuje najuzvišenijim prostorima srpske hristolikosti! Kosovo ne bi bilo moguće bez pamtiteljske svijesti i srpskog jezika, koji je ovu riječ, kao malo koju drugu, sakralizovao. “Kosovo je najskuplja srpska reč.  Plaćena je krvlju celoga naroda. Po cenu te krvi je ustoličena na prestolu srpskog jezika”, kaže srpski pjesnik Matija Bećković. Podvizi se ponavljaju pod dejstvom zavjetne svijesti. A zavjet, kako već naglasismo, nije moguć bez jezika i pamćenja. 

U istorijskom kretanju srpskoga naroda, neprestano se nadmeću pamćenje i zaborav. U toj vječitoj igri, zaborav je veoma često odnosio prevagu. Bili smo skloni, dragi prijatelji, i pred sobom i među sobom to moramo pošteno priznati, da zaboravljamo sopstvene žrtve, nevino stradale bez groba i biljega. Naopakom dijalektikom istorije i sumanutog savremenog momenta, kao izrazito stradalnički narod, oglašeni smo kao izvršitelji zločina. 

Zapitajmo se, koliko je naš zaborav, naša sklonost ka kompromisima, naše neprestano partijašenje doprinijelo tome. Svojih stradalih sunarodnika sjećamo se samo periodično, paradno i manifestaciono, ne kroz pokajanje zbog nepamćenja, već spektaklom, da učinimo sebe važnima. 

Jedan pametni Francuz napisao je: “Spektakl je srce nestvarnosti stvarnog društva”. Prema tome, žrtve, velike ljude i krupne događaje spektakl ne uzvisuje već trivijalizuje. Držeći vidovdansku besjedu, u Šapcu 1911. godine, mudra Isidora Sekulić je opomenula: “U tradiciji gledamo spomen, a ne predestinaciju”. Podsjetila je da obilježavajući značajne događaje valja biti dostojan zaslužnih predaka. 

Njihova dostignuća nužno je “predestinirati”, vlastitim naporima ugraditi  u sopstveno vrijeme. Razudimo sredstva a izoštrimo cilj, učio nas je veliki Slobodan Jovanović. Svi smo pozvani da u svojim ličnim životima i u onome što radimo, “oživimo” tradiciju, da budemo dostojni predaka i spomena na njihova neprolazna djela.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.