Aleksandar Saša Obradović, pisac, za “Glas Srpske”: Teška vremena stvaraju junake

Rekao je ovo za “Glas Srpske” književnik Aleksandar Saša Obradović, govoreći o detektivskom romanu za djecu “Zov vode”, djelu koje spaja krimić i literaturu za djecu.

- Riječ je o knjizi kojom se posle nekoliko godina vraćam svojoj literarnoj avanturi te mi je posebno drago da to počinjem naslovom koji u sebi sadrži elemente svega onoga što je u samom početku obilježilo moje stvaralaštvo, a to su krimi-priče i stvaralaštvo za djecu i omladinu - dodaje Obradović.

GLAS: To je krimi-roman, ali sa dječijim junacima i zanimljivom temom kada je u pitanju glavna istraga. Iako se književnost ne treba dijeliti po starosnim granicima, zašto ste izabrali za junake romana mališane koji idu u osnovnu školu?

OBRADOVIĆ: Iz želje da se u fokus stavi priča o drugarstvu koje sazrijeva i raste suočeno sa izazovom u vidu nestanka jednog posebnog dječaka. Kako to obično biva, neophodna su teška vremena da bi se stvorili junaci pa tako i u ovoj priči, suočeni sa problemima, mališani koji su maštali da postanu detektivi dobiće i priliku da ostvare svoj naum, uz podršku odraslih, jer književnost ne treba dijeliti po starosnim granicama, s obzirom na to da dobra priča sa djecom kao glavnim junacima, jednako, ali iz neke druge vizure, može biti zanimljiva i odraslima. Učešće odraslih u zapletu priče bilo je neophodno da bi se napravila spojnica sa originalnim serijalom “Rulet srca i druge misterije”, ali i omogućila detektivska potraga u saradnji djece i odraslih.

GLAS: Većinu Vašeg opusa čini kratka forma, a klasični roman je u svakom pogledu nova vrsta izazova. Koliko je bilo teško balansirati između tih proznih formi i koliko ste zadovoljni urađenim?

OBRADOVIĆ: Prelazak sa kraće forme na dužu mi nije teško pao, jer kraću formu u prozi zapravo smatram i većim izazovom, u smislu da je na malom prostoru neophodno dovoljno razraditi radnju i dovesti priču do zaključka, a da taj čitav proces zvuči prirodno. U romanu je mnogo lakše jer imate prostora za bočne rukavce zapleta, a i mogućnost da date neki pečat u vidu poruka koje želite da pošaljete čitaocima.

GLAS: U privatnom životu bavite se medicinom, sa druge strane pišete prozu orijentisanu prema krimiću i fantastici. Kako funkcioniše ta medicinsko-književna veza u praktičnom smislu?

OBRADOVIĆ: Oduvijek vidim povezanost između medicine i upravo krimića u smislu potrage za odgovorima, na čemu i počiva medicina pa i epidemiologija kao grana medicine kojom se uže bavim po završetku specijalizacije iz te oblasti. Sve u medicini kreće sa željom da se odgonetne uzrok nečega i da on bude otklonjen, spriječen ili u potpunosti izbjegnut. Sa druge strane i u fantastici vidim vezu sa medicinom, jer je potreba čovjeka da stvori nešto novo pokretač za nastajanje fantastike. Takođe, kod mene je ljubav ka književnosti i čitanju nešto što je posađeno u klici mog bića prije nego što sam i slutio kojim ću se poslom baviti, tako da vjerujem da bi izbor bilo koje druge struke rezultovao sličnim ishodom, tj. prikupljanjem znanja iz drugih oblasti radi upotrebe dijelova tog znanja u stvaralaštvu.

GLAS: Nakon debitantske antologije fantastičnih priča “Snojava” okrenuli ste se formi kriminalističkih priča, prvo pisanih za blog “Rulet srca” i dnevne novine, a potom objavljenih u zbirci “Rulet srca i druge misterije”. Otkud ideja pisanja za blog i novine i kako se stiglo do knjige koja je izazvala priličan odjek kod čitalaca?

OBRADOVIĆ: Serijal “Rulet srca i druge misterije” nastao je slučajno. Kao ljubitelj literarnih trilera, a posebno djela Artura Konana Dojla, za jedan internet konkurs krimi-priča napisao sam priču “Rulet srca”. Priča je pobijedila, a njen odjek natjerao me da nastavim sa serijalom. S jedne strane bilo je teško postaviti serijal krimi-priča sa junacima lociranim u maloj zemlji kao što je Crna Gora, ali me je baš ta činjenica natjerala da budem kreativan u smišljanju zapleta koji bi bili realni za podneblje u kojem se odvija radnja. Potom je uslijedio intervju za jedan dnevni list u Crnoj Gori, gdje je novinar sam predložio da serijal pošaljem uredniku tog lista, kasnije je prvi serijal “Ruleta srca” objavljen u četrdesetak nastavaka u vidu feljtona. Čak mi na početku nije bilo ni pravo kada su ljudi počeli da me prepoznaju po tom serijalu i pitaju za rasplet priča i razrješenja, ali sam se vremenom navikao na to. Neke od priča iz ovog serijala koje su bile kraćeg obima objavljene su kasnije i u “Ilustrovanoj politici”. Kao rezultat svega toga nastala je knjiga “Rulet srca i druge misterije” koja je bila proširena u odnosu na ono što je bilo dostupno u feljtonu i na blogu za mini-serijal nazvan “Šegrtovanje”, u kojem sam svoj lika vratio u studentske dane i bavio se njegovim počecima. Blog mi je pružio mogućnost da budem kreativan. U narednom periodu planiram da mu se vratim, tako što ću oživjeti serijal objavljivanjem priča koje su se našle u knjizi, ali ne i na blogu, a potom i novim sadržajima.

GLAS: U međuvremenu ste izdali i antologiju bajki “Baš Pamuk i druge priče”, iako se danas na bajke često gleda kao anahronu i potcijenjenu formu, vjerujete da one imaju šta da kažu i modernoj publici?

OBRADOVIĆ: Bajke imaju prostora u svim vremenima. Nešto što se nikada nije promijenilo je potreba da maštamo i sanjamo. Tu spadaju i bajke. Moje bajke osmišljene su bile da nazivima oponiraju već poznatim naslovima, poznatim generacijama, ali da onda u njima sve bude drugačije od onoga do tada viđenog. Tako moj Baš Pamuk biva okovan ne zato što je opasan, već zato što voli da čita, i otac, koji je kralj, smatra to nedostatkom u njegovom karakteru i okuje svog sina ne bi li očvrsnuo i postao stasit junak poput svoje braće i nadjene mu nadimak Baš Pamuk, aludirajući na mekoću njegovog karaktera i nedostatak agresivnosti. No, sudbina uredi da kraljevstvu zatrebaju kvaliteti koje samo Baš Pamuk može da ponudi. I ostale bajke u ovoj knjizi nosile su slične poruke i problematiku i bile dobro prihvaćene kod publike, bilo da je riječ o učenicima ili profesorima književnosti. Knjiga na kojoj trenutno radim biće nova zbirka autorskih bajki, sa naslovima po istom principu kao u prethodnoj knjizi, odnosno u vidu antagonizama naslovima postojećih bajki.

GLAS: Šta Vas je pokretalo kao čitaoca u mlađim danima i šta Vas trenutno okupira kao čitaoca između pisanja i privatno-poslovnih obaveza?

OBRADOVIĆ: Potreba da se od života uzme što je moguće više. Dok čitamo, mi smo u prilici da kroz oči književnih junaka proživimo mnoge živote, vidimo prostranstva do kojih nikada nećemo stići ili koja su prestala da postoje ili možda nikada nisu ni postojala. To je i prilika da volimo i budemo voljeni na mnogo načina nemogućih tokom zemaljskog života. Prilika za sticanje prijateljstava, učenje i sticanje znanja, herojstva... Ko čita živi mnogo života i iz toga proizlazi potreba da svaki slobodan trenutak,  otkad znam za sebe, koristim za čitanje knjiga. Zato sam oduvijek pitanje šta trenutno čitam smatrao najnezahvalnijim, jer kod mene je to nešto što se dinamično mijenja i zaista je stvar trenutka i ne može se usko povezati sa nekim ukusom u literaturi. Na primjer, prethodnih dana sam završio serijal knjiga Borisa Akunjina o Erastu Fandorinu. Pominjem ovaj serijal, jer je to zapravo ruski pandan Šerloku Holmsu i slobodno mogu da kažem da je autor uspio u tom naumu i da je uzgred dozvolio sebi pregršt literarnih eksperimenata, od kojih je većinu uspješno realizovao. Nakon toga prešao sam na zbirku priča Hermana Melvila. I to obično bude red trilera, klasika, fantastike uz praćenje savremene beletristike i domaćeg stvaralaštva. Za razliku od pauze u pisanju usljed povećanog broja profesionalnih i ličnih obaveza, pauza u čitanju je nešto što se nadam da mi se nikada neće dogoditi, jer čitanje smatram fiziološkom potrebom. Iskoristio bih priliku da na kraju još jednom zahvalim na pozivu za ovaj intervju i da istaknem da mi je zadovoljstvo da se predstavim vašim čitaocima uz iskrenu želju da će mnogi od njih u potrazi za osvježenjem od ovih vrelih dana spas pronaći uz neku od vaših inspirativnih rijeka u društvu “Zova vode”.

Porodica

GLAS: Ništa manje zanimljivo ne zvuči podatak da ste antologiju priča “Lim priča čovjek zaboravlja” pisali zajedno sa ocem Zoranom, koji sa druge strane dolazi iz potpuno drugog književnog miljea?

OBRADOVIĆ: Riječ je o saradnji koja je upravo proizašla iz potrebe da se prikaže da, uprkos tome što dijelimo istu genetiku i žar za pisanjem, stvaramo na potpuno drugačiji način. Čak je i rečenica onoga ko je stariji kraća i možda modernija i stilski sređenija, usljed toga što je on inicijalno pjesnik. Takođe, Lim je izuzetno prisutan u stvaralaštvu obojice pa je ova zbirka bila potreba da ovjekovječimo uticaj jedne inspirativne rijeke na legende i priče ovog kraja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.