RECENZIJA: “Tiho mjesto 2” (2021): Tiho, tiho, ali i dalje jako

Dvojka je stigla ove godine i dobra stvar je što je režiser i scenarista Džon Krasinski dovoljno talentovan i vješt umjetnik, koji zna da se ista fora ne može prodati dva puta na jednak način, već se koliko god dobra bila, mora nadograditi. Naslanjajući se direktno na priču i vizuelnu-zvučnu estetiku prvog dijela, novi film zaplet o invaziji smrtonosnih, ali slijepih vanzemaljaca koji reaguju na najmanji zvuk, koristi kao temelj na kojem, uvodeći nove likove i nove podzaplete, podiže stepen opasnosti, klaustrofobije i paranoje na još veći nivo od prethodnog dijela.

Civilizacija je u ruševinama, otac porodice Leo Abot (u tumačenju samog Krasinskog) ostao je mrtav na kraju prethodnog filma žrtvujući se za spas svoje supruge i troje djece, koji se u međuvremenu pokušavaju dokopati nekog relativno sigurnog mjesta nakon napuštanja usamljene farme iz prvog filma. Usput nalijeću na starog porodičnog prijatelja Emeta, sada ruševinu od čovjeka nakon smrti žene i djeteta, okrenutog samog sebi, koji im pruža privremeno sklonište nakon povrede sina Markusa, ali odbija da im pomogne da se dočepaju drugih ljudi i prenesu vijest o slabosti tuđina na niske frekvencije radio-talasa. Gluvonijema kćerka Regan kreće do ostrva sa kojeg se čuje radio-stanica, Emet je slijedi kako bi je vratio, dok majka pokušava pronaći lijekove i spasiti ranjenog Markusa, koji pazi na nezaštićenu bebu. I tu postaje jasno šta Krasinski radi kao režiser, da bi poštovao staro pravilo “da se nastavak ne snima ako neće biti veći, napetiji i krvaviji od prvog dijela”. On scenaristički dijeli priču filma na tri podnivoa, podižući tako i stepen opasnosti, koja je sada usmjerena na troje razdvojenih članova porodice Abot na tri različita mjesta na kojima se kreću, naravno pokušavajući da ne prave buku u svijetu u kojem svaki šum može značiti smrt.

Ovoj višeslojni pristup baziran na principu “tri filma u filmu”, uz pomoć odličnih glumaca, vrhunske kamere te sjajne upotrebe zvuka, tačnije njegovog odsustva osim u scenama nasilja, funkcioniše manje ili više odlično, držeći oči i uši publike usmjerene na ekran do katarzičnog finala u kojem djeca preduzimaju ulogu spasioca porodice. Novo vrijeme jednostavno traži nove ljude, a to su oni koji se najbrže prilagođavaju životu u tišini ili kako to stihovi “VIS Idola” sa albuma “Čokolada”, lijepo definišu: “Tiho, tiho, ali jako jako…”

Emili Blunt očekivano i dalje briljira kao požrtvovana majka, jednako talentovano parira joj njeno dvoje filmskih klinaca Milisent Sajmonds i Noa Džup, dok pojačanje u vidu Kilijana Marfija kao Emeta predstavlja više nego pun pogodak. Daleko bolji glumac od Krasinskog, on ovdje kao novi glavni muški lik funkcioniše bez greške, kako u dramskom, tako i akcionom dijelu zadatka, uvjereljivo prelazeći put od slomljenog čovjeka do nevoljnog heroja.

Ipak, nova podjela posla u kojoj je Krasinski na sebe preuzeo ulogu i režisera i scenariste umjesto Brajana Vudsa (dok je glumački dio sveden na malu flešbek epizodu na početku), donekle je dovela do praznih mjesta u priči, posebno u scenarističkom dijelu posla, koji na momente ulazi na teritoriju klišea žanra, uz neka nepotrebna ponavljanja iz prethodnog filma. Pomenuti propusti donekle kvare kompletan utisak, ali Krasinski kao režisera dobro zna, dok tempo njegovog filma melje gledaoca u žestokom i vrtoglavom stilu napada njegovih čudovišta, malo će ko obraćati pažnju na ove male negativne propuste u sinopsisu. Sudeći po reakcijama publike, koja je drugi film pretvorila u prvi postpandemijski hit na kino-blagajnama, oni nisu imali puno zamjerki, tako da se možemo spremiti za “Tiho mjesto 3”. Više nego zaslužen nastavak.

Ocjena 4

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.