RECENZIJA “Ričer” (2021): Mišići umjesto vještine

Branislav Predojević
RECENZIJA “Ričer” (2021): Mišići umjesto vještine

Konstantna hiperprodukcija televizijskih serijala usljed sve oštrije konkurencije na striming kanalima, ogolila je do srži njihovu ogromnu potrebu za novim autorskim materijalima kojim bi nahranili sve masovnije tržište.

Manjak originalnih ideja rezultirao je sa bezbroj nastavka i prednastavaka, rimejka i ributa, ekranizacija knjiga, stripova i svega što bi moglo da posluži kao izvor za stvaranje potencijalno uspješne franšize. Naravno, na što duže staze, tj. što više emitovanih sezona.

Rezultati, očekivano, nisu spektakularni, a jedan od “svježijih” trendova, poznat kao “oživljavanje uspješnih holivudskih filmova u formi televizijskih serijala”, doveo je stvaranja prve sezone serije “Ričer”, bazirane na filmovima i knjigama o Džeku Ričeru, bivšem vojnom policajcu i čovjeku koji luta Amerikom, privlačeći “nevolje kao magnet”.

Lik iz serijala romana pisca Lija Čajlda na velikom ekranu oživio je Tom Kruz u dva filma “Džek Ričer” i “Džek Ričer: Bez povratka”, da bi “Amazon”, odlučio da napravi televizijsku verziju, moderniju od filmske i bližu izvornom književnom materijalu.

Angažovan je scenarista Nik Santoro kako bi prilagodio prvu knjigu o avanturama Džeka Ričera “Killing Floor” za prvu sezonu od osam epizoda. Iskusni Santoro, koji je reputaciju gradio kao autor krimi i triler serijala, prilagodio je materijal za novi medijski format pod nadzorom samog Čajlda na funkciji izvršnog producenta, a rezultat se najpreciznije može opisati pojmovima standardno i rutinski.

Za razliku od filmskih ekranizacija koje su književni materijal prilagođavali Kruzu, a koji i pored dobre forme nije više u najboljim godinama za akciju i akcent je bio na Ričerovim policijskim vještinama, ovdje se materijal bazično prilagodio daleko mlađem protagonisti. Televizijski Ričer u tumačenju Alana Ričsona akcenat baca na mišiće i pojavu, a ne na istražiteljske vještine, zbog čega svako malo u kadru gledamo njegove moćne bicepse i tricepse, dok dedukcija i detektivski instinkt ostaju u drugom planu. Očekivano to podiže akciono-adrenalinski ritam serije na, mora se priznati, impresivan nivo, dok karakterizacija likova i sama priča voze po manje ili više opštim žanrovskim mjestima.

Iako Santoro očekivano vješto veže zaplet o ubistvu Ričerevog brata Džoa, korumpiranim pandurima i javnim službenicima u gradiću Margrejv u Džordžiji i masovnom falsikovanju novca, sama postavka radnje nekako ostaje u sjenci brutalnih obračuna, prilično krvavih prikaza nasilja i ekspresivnih nastupa samog Ričera koji se samo u prve dvije epizode presvlači pet, šest puta demonstrirajući svoj izvajani torzo.

Scenario i režija prilagođeni su mlađoj verziji glavnog junaka i striming publici, odgojenoj na ekstremnijim grafičkim prikazima nasilja, dok je vjerno pridržavanje idejnih postulata Čajldove proze kupilo obožavaoce književnog Džeka Ričera, koji su bili skeptični prema filmskim verzijama, najviše zbog Kruza u roli njihovog heroja opisanog u knjizi kao čovjeka od 196 centimetara.

U pokušaju da serija bude prihvatljiva svim slojevima publike desili su se glavni propusti, jer su glumački doprinosi i dublja karakterizacija likova ostali u sjenci napetog tehno-trilerskog ritma, koji non-stop održava visok adrenalinski nivo, plijeni krvavim kadrovima obračuna i baca “udice” na kraju svake epizode.

Prosto rečeno, televizijski Ričer nema vremena da demonstrira policijske vještine, jer njegovi nabildani mišići i borbene vještine pristojno rade posao. Sasvim u duhu vremena u kojem se i jedan detektivski klasik poput Šerloka Holmsa više tuče i manje razmišlja, a kamoli penzionisani američki soldat u potrazi za vidžilantskom pravdom.

Ocjena 3

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana