RECENZIJA “Pravi detektiv: Noćna zemlja” (2024): Sahrani prijatelja VIDEO

Branislav Predojević
RECENZIJA “Pravi detektiv: Noćna zemlja” (2024): Sahrani prijatelja VIDEO

Trebalo je da prođe deset godina, desetak personalnih lomova u autorskoj ekipi i dva pokušaja da se jedna od najzanimljivijih televizijskih serija 21. vijeka izbori sa nasljeđem prve sezone.

Naravno jasno je da govorimo o seriji “Pravi detektiv”, koja je prvom sezonom, kreiranom od strane pisca i scenariste Nika Picolata, tektonski uzdrmala svijet televizije 2014. godine, ali je uspjehom i kontroverznim pristupom kriminalističkom žanrom polarizovala publiku i struku. U sljedeće dvije sezone Picolato, bez obzira na trud i ideje, nije uspio ni da ponovi, a kamoli nadmaši uspjeh prve sezone svog ostvarenja, što je na kraju dovelo do toga da je izgubio poziciju šouranera u korist meksičke režiserke i scenaristkinje Ise Lopez.

Ispostavilo se da je dolazak Lopezove na čelo kreativnog tima ujedno bila dobra i loša stvar, pošto se četvrta sezona “Noćna zemlja” (True detective: Night Country) uspjela riješiti balasta prve sezone, ali je predstavila nove propuste unutar vlastite postavke priče.

Lopezova je, po sopstvenim riječima odlučila da krene od početka i da napravi antipod prvoj sezoni, tako što je umjesto vrele, znojave i muške Luizijane, radnju postavila u hladnu, mračnu i žensku pustoš Aljaske. Glavni tandem su detektivka Liz Denvers (Džodi Foster) i policajka Evangelina Navaro (Kali Reis), koje tokom polarne noći u malom, od Boga i ljudi zaboravljenom, gradiću Enisu, u zaleđenoj i mračnoj pustoši Aljaske istražuju jezivo ubistvo osam pripadnika istraživačke polarne stanice. Već od prvih kadrova pada duge noći i stradanja irvasa, koji se stapaju sa uvodnom špicom nošenom sablasnim slikama i šaputavim glasom Bili Ajliš iz pjesme “Bury a Friend”, postaje jasno da je ovo zaokret od 180 stepeni u odnosu na prvu sezonu. Prije svega savršeno kreiranom horor atmosferom, koja više duguje Linčovom “Tvin piksu”, Karpenterovom “Stvoru” ili Skotovom “Ejlijenu”, nego Picolatovim idejama, ali i okrenutom narativnom postavkom, koja ide naglašeno ženskom i društveno angažovanom linijom zapleta. Za razliku od prve sezone, ovdje su žrtve muškarci, dok se junakinje osim istragom ubistva, za razliku od misterioznog pedofilskog bogataškog kulta iz prve sezone, bore sa pritiskom krupnog kapitala oličenog u upravi rudnika, koji sistematski uništava okolinu i stanovništvo Enisa, u trci za profitom.

I dalje je to serija koja u bazičnoj postavci spaja tvrdokuvani krimić, natprirodni horor i egzistencijalnu dramu, samo što su procenti u tom trojstvu postavljeni u novom omjeru, koji je Lopezova iskoristila da postavi svoju verziju serije, što je ujedno izvor poboljšanja, ali i mana.

Prije svega odluka da sama ponese teret kreativnog lidera, scenariste i režisera nije se pokazala kao najbolje rješenje. Lopezova briljira kao režiser i postavljač ključnih motiva, ali njihova scenaristička razrada boluje na momente od viška podzapleta i likova, za čiju detaljniju razradu nije bilo vremena i prostora u šest epizoda. Posljedica toga je nedorečenost i gubljenja fokusa sa bazične postavke zločin – istraga - odnos dva detektiva, ali sa druge Lopezova kao režiser maestralno koristi sablasnu pustoš, ledom i mrakom okovanog Enisa, da jednako nadahnutom asistencijom glumačke ekipe ili upotrebom muzike diže suspens do tačke ključanja. Uživanje je gledati kako njena kamera svaki prirodni efekat leda, snijega i mraka pretvara u jezivi mozaik klaustofobične pustoši kojom tumaraju njene junakinje, pokušavajući da shvate šta je osam odraslih muškaraca otjeralo u jezivu smrt u polarnoj pustoši ili kako dobro poznate hitove pop muzike pretvara u sablasni soundtrak, kojim potcrtava ludilo i izolovanost u ključnim scenama. Pričati o tome kako Džodi Foster briljira kao vrhunska policajka teške naravi, uništena ličnim tragedijama (smrt djeteta, razvod) tražeći utjehu u alkoholu i seksu na brzinu, dok joj Rajsova savršeno parira fizičkom robusnošću pojave i mentalnom krhkošću psihe, prosto je traćenje vremena, jer ako ovo nije vrhunska gluma, onda ne znamo šta je.

Možda Lopezova gubi poneku nit svoje priče, možda ponekad jeftino koketira sa mitologijom prve sezone (od piva “Lone Star”, preko misterioznih krugova do duha Trevisa Kola, oca Rastija Kola), ali hrabrost kojom se uhvatila u koštac sa nasljeđem serije, razbila ga u paramparčad i ponovo sastavila u autentičnom ključu te ga mirno dovela do najboljeg finala u sve četiri sezone serije, mora se poštovati.

Ocjena 4

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana