RECENZIJA “Kuća zmaja”: Crni ili zeleni, ljudi su opasni

Jednako tako, gledajući svih osam epizoda druge sezone postaje jasno da su Džordž R.R. Martin i scenarista Rajan Kondal, čvrsto odlučili da njihova serija ne bude kopija “Igre prestola”, već autentična priča, koja sa matičnom serijom možda dijeli isti mitološki univerzum, ali srećom ne i način pripovijedanja. Za razliku od “Igre”, koja se od odlične serije pretvorila u pop kulturni fenomen, a potom se pod pritiskom uspjeha katastrofalno raspala po autorskim šavovima, “Kuća zmaja” ide u potpuno drugom smjeru. Izbjegavajući upadanje u zamku jeftinog šokiranja publike scenama nasilja i zmajeva, uz besmislene “tvistove”, bez smislenog uporišta u narativnoj logici, Konadal i Marin postepeno, korak po korak grade razvoj priče, sa osloncem na snažne karaktere i sporotinjajuću atmosferu nadolazaće ratne katastrofe znane kao “Ples zmajeva”, koja će zauvijek promijeniti svijet Vetserosa u sljedećih 200 godina.

Naravno, zmajeva i dalje ima, uz nekoliko stvarno epskih momenta, poput smrti Renise Targarejn (Iv Best) i Emondovog (Evan Mičel) napada na brata Egona (Tom Glin Karni) ili kroćenja Vermitora, od strane kopiladi “zmajevog sjemena”, ali fokus je mudro usmjeren prema ljudima upletenim u dvoslojni kontekst priče, jedan u vezi sa građanskim ratom “Crnih” i “Zelenih” Targarjena i drugi u vezi sa mnogo širim kontekstom priče o borbi protiv mračnih planova Bijelih hodača za stvaranjem svijeta vječne zime...

I mora se odati priznanje načinu na koji je scenaristički tim vješto upleo oba konteksta u jedan narativni zaplet, koji (uz poneku sitnicu manifestovanu prije svega manjkom unutrašnje logike i sporednim zapletima i smarajućih “vouk” momenata) bez problema funkcioniše od prve do posljednje epizode.

Spor, ali sigurno razvijen zaplet, prati jednako sigurna režija, koja bez problema izvlači maksimum, kako iz scena spektakla, tako i onih sa naglaskom na statičnije, dramske kadrove sa više dijaloga, mudro u prvi plan stavljajući doprinos besprijekorne glumačke podjele. Kompletan ansambl, predvođen Emom D’Arsi, Olivijom Kuk i Metom Smitom, briljira pred kamerama dajući dodatnu kompleksnost sopstvenim karakterima, uz neka više nego prijatna iznenađenja poput sjajnog nastupa Fabijana Frankela kao ser Kristona Kola ili Sije Saban kao princeze Helen Targarjen, u dosta drugačijem izdanju nego u prethodnoj sezoni.

Izbjegavanje zatrpavanje publike scenama bitaka i ubistava, po svaku cijenu, možda je bio rizičan potez autorskog tima, koji je dobar dio kritike i publike dočekao na nož, stalno tražeći još bitaka i krvi, ali na duže staze, ovo je bilo pravo rješenje, koje je napetost, emocije i međusobne odnose unutar dinastije Targarjen podiglo na nivo vulkanske eksplozije, čija će erupcija sigurno uslijediti u sljedeće dvije sezone, kada dolazi do krvavog raspleta “Plesa zmajeva” i mračnog saznanja da zmajevi jesu opasne zvijeri, ali da su ljudi još opasniji, posebno oni zmajske krvi.

Jednostavno rečeno, svjesni činjenice da svaki višak dramatizacije i potenciranje spektakla prerano unutar samog zapleta serijala kasnije stiže na naplatu, jer će se konstrukcija hroničnog podilaženja publici radi dobrog rejtinga, prije ili kasnije obiti o glavu, kao što smo to imali priliku da vidimo u matičnoj franšizi ili mnogim dobrim serijama, koje nisu izdržale pritisak uspjeha i (pre)velikih očekivanja publike, autori “Kuće zmaja” odabrali su da pričaju svoju, a ne fanovsku priču.

Epska pozornica na kojoj će zmajevi, “crni” i “zeleni” zaigrati ratnu igru u prvoj sezoni pokazala je taktičko postavljanje ključnih figura, u drugoj smo gledali briljantno otvaranje obje strane, nakon čega počinje obračun za tron i krunu, koji se, kako nas istorija ljudske civilizacije mudro, ali uzaludno uči, u slučaju pobjede bilo koje stran, uvijek završava tragedijom za sve učesnike. A zima dolazi...

Ocjena 5

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.