RECENZIJA “Gospodar prstenova: Prstenovi moći”(2022): Epsko uništavanje velikog potencijala

Njegov ne pretjerano kreativan naziv sa dva pominjanja prstenova u imenu kao da je nagovijestio generičku prirodu rada stvaralaca serije D. J. Pejna i Patrika Mekeja, nespremnih i nedoraslih veličini izazova u hvatanju u koštac sa genijalnošću nasljeđa, kako samog Tolkina, tako i Džeksonove ekranizacije. Pokušavajući da u skladu sa korporativnom ideologijom “Amazona” seriju prilagode svim profilima gledalaca/kupaca, od tvrdokornog fandoma “Gospodara prstenova”, preko pristalica “vouk kulture”, do šireg sloja publike nesklonog epskoj fantastici, izabrali su najgoru opciju. Nemajući hrabrosti, a sada je jasno ni talenta da se upuste u radikalan odmak od bazičnih postavki istorije i mitologije Tolkinove Srednje zemlje, niti da ih iskoriste kao bazu za smislenu nadogradnju, držeći se osnovnih smjernica predloška, Pejn i Mekej su pokušali da zadovolje sve grupacije koje su mjesecima vodile rasprave na internetu pred premijeru serije, da bi na kraju stvorili seriju koja bi se najlakše mogla opisati kao epska fantastika za ljude koji ne vole epsku fantastiku.

Rijetke pozitivne momente “Prstenovi moći” ostvarili su na polju vizuelnog i zvučnog, što je, s obzirom na veličinu produkcije, očekivano. No, isto tako su i uočljivo otkrili najvećeg krivca za kreativnu promašenost priče, a to je očajno napisan scenario, koji sistemski kvari pokušaje režije i talentovanijeg dijela glumačke postavke da iznesu stvar na pravi način.

Odluka da “kompresuju” radnju od nekoliko hiljada godina u par decenija nekako bi i prošla pod izgovorom transformacije predloška u drugi medij da zdrav razum gledaoca na probu konstantno ne stavljaju besmisleni dijalozi na nivou amaterskog teatra, nelogični zapleti (isforsirani odlazak Galadrijele u Valinor i plivanje preko okeana nazad, teorije oko porijekla Mitrila, aktiviranje Planine usuda vodom i slične nebuloze), loše postavljen tempo pripovijedanja u prvoj polovini serije i konfuzno razvijeni karakteri glavnih junaka.

Sve ove slabosti autori su pokušali da kamufliraju vizuelnom raskoši u prikazu Srednje zemlje, isforsiranim humorističkim momentima oko Harfuta i tragikomičnim misterijama isprepletenim oko porijekla i motiva nekoliko glavnih likova, poput Saurona i Gandalfa, kako bi fandom imao o čemu da raspravlja na društvenim mrežama, uz iznošenje hiljada uglavnom besmislenih teorija. Istina, kvalitet serije je popravljen u posljednje tri epizode, ali to je više posljedica jačanja akcionog dijela priče nad dramskim i agresivnije režije nego jasne ideje scenarističkog tandema šta da uradi sa konfuznim zapletom. Ono što je tragičnije je činjenica da ne treba krivca za promašaje isključivo tražiti u podilaženju trendovima društvene korektnosti, poput rasne ili rodne podjele uloga ili odstupanju od Tolkinovog kanona, jer neki od tih momenata, poput role crnog vilenjaka Arondira (Ismael Kruz) ili pojave Adara (Džozef Male), oca orka koji kao lik ne postoji u predlošku, funkcionišu u nekim idejno-glumačkim momentima bolje od ostatka serije. Krivca treba tražiti u nemogućem zadatku koji je produkcija stavila pred neiskusne autore, a koji bi se mogao sažeti u formulaciju - udovoljite svima.

Pravljenje jeftinih kompromisa i kalkulisanje željama publike u startu nije ispravan način da izgradite autentičan pogled na kompleksno djelo, koje je duboko utkano u arhetipsko nasljeđe moderne pop kulture, od književnosti do filma. Preciznije rečeno, to je samo način koji vodi u stvaranje sigurnog rejtinga i pokrivanje troškova, ali ne garantuje ono što je suština nasljeđa jednog od najdarovitijih autora svjetske kulture. A to je, da ne zaboravimo, posvećen rad i vjera u neiscrpnu moć ljudske mašte.

OCJENA: 2

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.