RECENZIJA Duhovi Inišerina (2022): Tužna priča zelenog ostrva mog

 Branislav Predojević
RECENZIJA Duhovi Inišerina (2022): Tužna priča zelenog ostrva mog

Malo je režisera i scenarista u modernoj kinematografiji koji su stvorili prepoznatljiv autorski rukopis, kao što je to učinio Irac Martin Mekdona, uspijevajući da svaki svoj film učini autentično svojim, bez obzira na idejne postavke i žanrovske standarde unutar kojih su snimljeni.

Specifična mješavina crnohumorne komedije, neonoara, tragedije, drame i izvornog irskog ludila kao šlag na tortu jednako dobro su funkcionisali u njegovom kultnom prvencu “Briž”, prvoj holivudskoj produkciji “Sedam psihopata” ili oskarovskom materijalu “Tri bilborda u Ebingu, Mizuri”, stvorivši od njega miljenika kritike i kultnu figuru kod publike.

Od date formule nije odustao ni u svom novom filmu “Duhovi Inišerina”, s tim da je njegov povratak irskim temama značio i da će gore pomenuti dašak irskog ludila i tragedije doći do izražaja u odnosu na humor i dramu i ostale žanrovske momente. Mračna i kamerna priča o malom ostrvu Inišerin, lociranom na Atlantskoj obali Irske i njegovim stanovnicima, koji polako, ali sigurno, plaćaju cijenu svoje usamljenosti i izolovanosti, kroz pomalo specifično i ne baš normalno ponašanje, nema duhovite razigranosti i sjajnih humorističkih epizoda, koji su njegove filmove činili prihvatljivijim bez obzira na težinu priče i tema sa kojim se Mekdona bavio.

Preciznije, fokus je ovaj put više usmjeren na tragediju pa je i humor bliži tragikomediji, oporiji i mračniji u komunikaciji, poput samih stanovnika Inišerina. Priča koja prati prekid prijateljstva lokalnog umjetnika, muzičara i filozofa Kolma (Brendon Gleson) sa priprostim farmerom Padrikom Salivanom (Kolin Farel) brzo dobija na oporosti i mraku, dok humoristička glazura uvodnog dijela filma polako puca otkrivajući ispod svojih krhotina usamljenost, očaj i provincijalno ludilo stanovnika ostrvceta koje se nalazi bogu iza nogu, ne zanimajući svojim postojanjem, čak ni učesnike građanskog rata koji bjesni u Irskoj dvadesetih godina prošlog vijeka.

U svojoj namjeri da ispriča kroz prizmu mikrotragedije stanovnika ostrvceta Inišerina, daleko veću tragediju irskog ostrva, Mekdona svoju ogoljenu priču, sa svega nekoliko likova (istina, više nego upečatljivih) majstorski nadograđuje kamerom, muzikom i veličanstvenom glumom.

Dok klizimo kroz travnato zelenilo ostrvceta, ispresijecano kamenim ogradama i okruženo sa svih strana prostranstvom okeana, brzo postaje jasno zašto u takvoj klaustrofobičnoj i siromašnoj sredini svaka riječ ili gest, potpomognuti burnom naravi, keltskom tvrdoglavošću i jakim viskijem, začas dovode do krvi i tragedije. Istina, u slučaju Inišerina cijenu tragedije plaćaju Kolmovi prsti, jedan mali magarac i bleskasti seoski mladić, osuđen surovim ocem nasilnikom i vlastitim mentalnim usudom na samo jedan izlaz iz vlastitog postojanja, dok je na velikom ostrvu danak krvi plaćen stotinama života u besmislenom bratoubilačkom ratu o čijim se početku, a po svemu i kraju, malo šta zna.

S druge strane odluka da ponovo spoji Farela i Glesona, takođe glavne protagoniste “Briža”, nakon 14 godina dovoljno je vrijedna da se Mekdoni oda priznanje za autorsku genijalnost. Način na koji ova dva velemajstora svog zanata demonstriraju glumački talenat, veliko iskustvo i međusobnu hemiju, podižući ostatak ansambla i cijeli film za nekoliko klasa kvaliteta više teško je objasniti i opisati. Svaki gest, svaka riječ i pogled u konstrukciji dva karaktera, koji će svojim postupcima dovesti ne samo do sloma prijateljstva, već će ih osuditi na dodatnu patnju i usamljenost, kao da je ionako nisu imali previše, na ostrvu koje su zaboravili ljudi, ostatak svijeta i sam Bog, svi osim sopstvenih stanovnika i njihovih duhova.

Ono što donekle jeste problem za autora jeste da on ovdje nije previše razmišljao o percepciji njegove surove, mračne i duboko irske priče za publiku izvan granica zelenog ostrva, jer gledanje “Duhova Inišerina” je neugodno i bolno iskustvo, u kojem se na trenutak osjetite udavljeni u tom jadu, čemeru i tuzi, koje se sa livada i litica Inšerina sruče na dušu gledaoca. Istina, sudeći po reakciji kritike, Mekdona je upisao još jednu zlatnu recku u vlastitu filmografiju, iako se ne može izbjeći utisak da je njegov autorski povratak u Irsku bolno iskustvo koje na momente traži previše odricanja i od vlastite publike.

Ocjena: 5

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana