RECENZIJA “Buntovnik” (2024): Sam protiv trulog sistema

Treba pomenuti da je Ričmondova koža crna, da je Šelbi u Alabami tj. srcu starog dobrog juga i da su panduri uglavnom bijelci, uvjereni u snagu policijskog sistema i moć oružja, pa kada se Ričmond suoči sa lokalnim načelnikom policije Sandijem Burnom (Don Džonson) brzo postaje jasno da ovo nije incident, već dobro organizovan plan za pljačkanje pojedinaca kroz brojne rupe u zakonu za borbu protiv narkotika.

I ako očekujete da je ovo uvod u još jednu liberalno dramsku deklamaciju o posljedicama rasizma i pranju savjesti WASP Amerike zbog grijeha predaka, kroz formu filmske umjetnosti, niste ni blizu. Režiser i scenarista Džeremi Solnije ima u filmu “Buntovnik” (Rebel Ridge) potpuno drugačiji pristup, njegovi junaci ne govore mnogo, ali zato njihova djela govore efektnije od hiljadu riječi. Preciznije rečeno, on se naslanja na blistavu tradiciju žanrovskog filma, od krimića preko akcije do trilera, kako bi stvorio vrhunsku priču o sukobu pojedinca i trulog sistema.

I to postaje jasno od prvog kadra, u kojem glavni junak vozi bicikl dok mu iz slušalica trešti “Ajron mejden”, a ne, recimo, soul ili rep, kako bi to priličilo njegovom arfoameričkom porijeklu, da bismo, kako film odmiče, još jasnije shvatili da Solnije snima sve, samo ne kliše o dobrim crnim momcima i lošim bijelcima. Njegov film je arhetipska priča o dobrim i lošim momcima, a “pogrešna” boja kože tu je samo da dodatno pojača osjećaj nemoći kada se glavni junak nađe sam u kandžama trulog sistema i njegovih pokvarenih zaštitnika, ostavljajući sve ostale zaključke inteligenciji gledalaca, bez jeftine agitacije putem sedme umjetnosti.

Rađen pod patronatom “Netfliksa”  direktno za striming, uz solidan budžet,  Solnije, poznat po odličnim filmovima “Plava ruševina” i “Zelena soba”, majstorski je iskoristio okolnosti pandemije da preuzme stvar u svoje ruke kao scenarista, režiser, producent i montažer kako bi napravio jedan od uzbudljivijih filmova u aktuelnoj godini po vlastitim idejama. Možda ovako grubo prepričan zaplet djeluje kao omaž akcionom klasiku “Rambo: Prva krv” Teda Kočefa, što donekle i jeste, ali za razliku od Staloneovog Džona Ramba, junak ovog filma nije destruktivni ratni veteran ključajućih emocija, već marinski instruktor i potpuno miran, hladan i sabran tip. Bivši marinac i stručnjak za blisku borbu nema ratno iskustvo i pokušava da smiri situaciju kako bi se našlo zakonsko rješenje, ali kada shvati da je sistem korumpiran do srži, ne preostaje mu ništa drugo osim da preuzme pravdu u sopstvene ruke.

Solnije sigurno stvara akcioni triler sporotinjajućeg fitilja, koji nas polako uvodi u prljavu igru načelnika Burna, dok se majstorski gradi atmosfera rastuće napetosti iz scene u scenu do finalnog obračuna. Jednostavan scenario i vješta režija nadograđeni su više nego nadahnutim nastupom glumačke ekipe, koja nema velikih zvijezda, ali zato ima vrhunske radnike koji posvećeno odrađuju svoj posao. Britanac Aron Pjer demonstrira talenat sposoban da nosi kompletan film najavljući da su pred njim velike stvari, dok mu veteran Don Džonson iskusno parira kao policajac Burn, tip koji sebe predstavlja kao heroja zajednice iako je u pitanju običan ljigavac pokvaren do srži, sakriven iza značke i pištolja.

Šarmantna Ana Sofija Rob vješto balansira između dvojice glavnih glumaca kao advokatska pomoćnica Samer Mekbrajd koja staje na Ričmondovu stranu, zgađena Burnovim tumačenjem pravde, a ni ostatak ansambla popunjen epizodistima nije daleko iza njih.

Ukratko, iako je otišao direktno na striming, ovo je rasni primjerak klasičnog bioskopskog filma, koji je nekad popunjavao termine između blokbastera i nezavisnih arthaus drama, tražeći naklonost publike funkcionalnom pričom, upečatljivim likovima, sigurnom režijom, nadahnutom glumom i sirovšću emocija, a kojih je, nažalost, danas sve manje pred publikom.

Ocjena 5

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.