Miodrag Radonjić, glumac, za “Glas Srpske”: Kriminal nije promijenio Baću iz Mirijeva

Ilijana Božić
Miodrag Radonjić, glumac, za “Glas Srpske”: Kriminal nije promijenio Baću iz Mirijeva

U detinjstvu sam imao neposredno iskustvo sa likovima kao što je Baća. To su različita iskustva u doba tranzicije koja je postojala devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije, svi smo mi kao društvo prolazili kroz slično. To je još jedan razlog zašto se film dopada čitavom regionu.

Rekao je to u razgovoru za “Glas Srpske” glumac Miodrag Radonjić, koji tumači jednog od glavnih i publici omiljenih junaka u popularnoj franšizi “Južni vetar”. Takođe, on je, uz Miloša Bikovića, i jedan od producenata ovog ostvarenja.

- Kao dete sam živeo u predgrađu Beograda, u naselju Konjarnik koje je blizu naselju Mirijevo, odakle i počinje ova priča. Nisam se družio sa likovima kao što je Baćo, nego sam prosto imao dodir sa njima - dodao je Radonjić.

GLAS: Kako komentarišete to da je Baćin lik, iako je antijunak, postao omiljen kod publike?

RADONjIĆ: On je u suštini slojevit junak, pogotovo ako posmatramo kontinuitet njegovog razvoja od prvog filma, pa serije, koja ga je prikazala iz različitih uglova, do ovog filma koji je nastavak. Baća ima i tamnu, ali i svetlu stranu s kojom se mnogi ljudi identifikuju jer u sebi sadrži bezazlenost. S druge strane, on poseduje i neku vrstu časti i poverenja, naravno u njegovom sistemu vrednosti. On kad da reč, on će i da je održi. Takođe, u odnosu Maraš i Baća, on je odan prijatelj i tu odanost on tumači u svom sistemu vrednosti. Ipak, sve su to karakteristike koje ljudi u svojim životima priželjkuju i teže im, ali bi bilo poželjno da to bude u zdravom sistemu vrednosti, a ne u pogrešnom. Ljudi prepoznaju da je odan i to je verovatno razlog što su se vezali za njega.

GLAS: Spomenuli ste prijateljstvo Maraša i Baće. Budući da ste Biković i Vi tandem, kako funkcionišete na setovima i mimo njih?

RADONjIĆ: Mi se poznajemo dugo, zajedno smo studirali u istoj klasi. Svašta smo prošli zajedno i privatno i profesionalno, tako da imamo veliko poverenje jedan u drugog. U tom smislu se daje i mogućnost diskusije oko scene, replike i drugog. To je važno, jer se često dešava da kolega nešto neće da ti kaže ili ti kaže biranim rečima, suzdržano, da te ne bi povredio. I ne samo da ne bi uvredio, nego nekim komentarom možeš da blokiraš kolegu kao partnera i da izazoveš da se on osetiti nesigurno. Toga kod nas nema upravo zbog poverenja. To je jedan od razloga zašto se pokazalo da je naš tandem funkcionalan i veoma prihvaćen kod publike.

GLAS: Kako komentarišete kritike da film negativno utiče na mlađe generacije jer im svijet kriminala čini primamljivim? Da li je to pogrešno razmišljanje, jer je ovdje riječ ipak samo o filmu?

RADONjIĆ: Postoji jasna granica između realnosti i fikcije, čak i kada si mlad čovek, ti to vrlo jasno vidiš i osećaš. Živimo u svetu u kojem internet vlada životima ljudi, u svetu u kojem mladi ljudi mogu da pronađu sve na internetu i onda se neko bavi time da jedan film koji dolazi iz oblasti umetnosti i kulture loše utiče na bilo koga. Svi smo obožavali Tonija Montanu, pa niko nije uzeo kalašnjikov i išao da puca.

GLAS: Kada se uđe u taj svijet kriminala, da li je moguće izaći iz njega u nekom trenutku?

RADONjIĆ: Mislim da je to jako teško. Sigurno da je moguće, čak znam za neke slučajeve koji jesu uspeli da izađu, ali dok god si živ, ti nisi izašao. Ti ne možeš da znaš da li će neka kazna ili osveta da te stigne možda čak i deset godina posle. To je izuzetno teško, o tome su svedočili i veliki strani filmovi da je gotovo nemoguće. Recimo “Goodfellas” u kojem junak na kraju izgovori čitavu poentu u kameru, kada kaže da bi sve to što ima, kuću, bogatstvo i sve dao za pet minuta onog svog bivšeg života.

GLAS: Spomenuli ste kako nam je sve dostupno na internetu. Čini nam se da imamo potpunu slobodu i mogućnost da svako kaže ono što misli. Šta je ono što nama u ovom društvu nedostaje, iako nam se čini da nam je sve na dohvat ruke?

RADONjIĆ: Ne mislim mnogo pozitivno o ovom našem društvu, pri tom ne mislim samo na Srbiju i bivšu Jugoslaviju, mislim na civilizacijski momenat u kojem se mi nalazimo kao ljudska bića, jer krajnje je upozoravajuće za nas pitanje gde ide ovaj svet. Nedavno sam postao roditelj, i vrlo sam zabrinut šta će biti sa mojom decom za trideset ili pedeset godina i u kom pravcu ide ovaj svet. Ta premisao da mi živimo u nekoj demokratiji je besmislica koju su plasirali kapitalisti. Kapitalizam je samo promenio termin robovlasničkog društva u to da mi sve imamo i da nam je sve dozvoljeno. A to nije tačno. Ti sada više nisi rob nego si potrošač, a to je isto. Ista je relacija, tako da nikakvu slobodu mi kao ljudi nismo izborili, niti mi živimo u nekoj slobodi. To je tako i u Americi i svuda na svetu. Ako postoji svet u kome treba da se plati sto miliona dolara za lek za dete koje umire, takav svet ne treba da postoji, pošto taj lek nije voćka koja raste na Novom Zelandu pa je jedinstven. Taj lek je napravio čovek, a naplaćuju ga sto miliona.

GLAS: Kakvi su Vaši planovi za naredni period?

RADONjIĆ: Radim na nekoliko projekata. Sa predstavom “Audijencija” trebalo bi uskoro da dođemo u Banjaluku. Takođe, treba da snimam novi film “Indigo kristal”. To je vrlo zanimljiva stvar na granici psihološke drame i nekog krimića. Tome se jako radujem.

Madona u Knjaževcu

GLAS: Da li možete da podijelite s nama neke anegdote sa snimanja?

RADONjIĆ: Evo jedna koja je mene mnogo iznenadila. Snimali smo film u Knjaževcu, a tamo ima jedan most pored kojeg je hotel. Prvi put kad sam došao tamo sa ekipom da snimam bilo je 300 klinaca koji su stajali na tom mostu, gledali i tražili nas. Bio sam šokiran, baš sam rekao ovo me podseća na to da kao dolazi Madona u Knjaževac.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana