"Gospodar prstenova: Prstenovi moći 2" (2024): Nije do metala, već do kovača

Dočekana podijeljenim kritikama i negativnim reakcijama tvrdokornog fandoma Tolkinovog djela, serija je ipak imala solidnu gledanost i podršku studija za drugu sezonu koja je protekle sedmice okončala emitovanje osam epizoda. I nažalost, iako su kreatori serija Džek Pejn i Patrik Mekej pred emitovanje druge sezone najavljivali radikalne promjene uz objašnjenje da su shvatili kritike, druga sezona, pokazala je da su oni i njihov scenaristički tim (inače otpušten nakon emitovanja) jednostavno rečeno nedorasli veličini izazova u hvatanju u koštac sa genijalnošću nasljeđa, kako samog Tolkina, tako i Džeksonove ekranizacije.

Rijetke pozitivne momente "Prstenovi moći" ostvarili su na polju vizuelnog i zvučnog, što je, s obzirom na veličinu produkcije, očekivano. No, isto tako ovi uspješni vizuelno-montažni segmenti su i uočljivo otkrili najvećeg krivca za kreativnu promašenost priče, a to je očajno napisan scenario, koji sistemski kvari pokušaje režije i talentovanijeg dijela glumačke postavke da iznesu stvar na pravi način.

Odsustvo razumijevanje žanra epske fantastike kod glavnog kreativnog tandema postalo je još uočljivije u drugoj sezoni, prije svega kroz potpuno promašena rješenja u nadogradnji priče, sladunjave karakterizacije, deklamovanja u dijalozima, bespotrebnog gomilanja likova i podzapleta koji razbijaju pripovjedački ritam i kvare centralnu liniju sage isprepletenu oko Saurona i kovanja prstenova moći. Promašenost scenarističke karakterizacije likova, doslovno vrijeđa inteligenciju, ne samo fanova Tolkina, već i gledaoca, koji nemaju pretjerano predznanje o bazičnom materijalu, prije svega zbog junaka čije se ponašanje, izgled i motivi mijenjaju od scene do scene, a kamoli od epizode do epizode. Kada se zbog diktata političke korektnosti već mijenja izgled vilenjaka kroz rasnu i rodnu prihvatljivost modernog doba, zbog čega se njihova uloga u postavci priča kreće kroz gomilu klišea od neuvjerljivih ljubavnih motiva do brzopoteznih rješenja po principu "duha iz mašine", bez bilo kakve elementarne logike ili razumljivosti njihovih postupaka. Konstantno skakutanje zapleta između Saurona i vilenjaka, izgubljenog Gandalfa i Harfuta, predaka Hobita u njegovoj pratnji, patuljaka Kazad duma i stanovnika Numenora, dodatno pojačava utisak promašenosti karakterizacije u njihovim likovima, uz konstantno gubljenje percepcije samog gledaoca na ono što prati na ekranu.

Poneki dobar momenat, prije svega građen uvjerljivim glumačkim rolama dijela ansambla, poput Čarlija Vikersa u roli Saurona ili Sema Hazeldina kao Adara, oca orka, brzo pada u sjenku, što promašenim i iritantnim kastingom drugih likova (prije svega zbog očajnih Morfid Klark i Sofije Nomvete kao Galadrijele i princeze Dise), što besmislenim scenarističkim rješenjem, poput recimo Disinog pjevanja pred napadom patuljačke straže ili blago rečenim glupavim padanjem Eloronda i Gil Galada u ropstvo orka te patetičnim krajem i pozdravima vilenjaka stisnutom pesnicom u stilu "Crnih pantera" i da ne govorimo.

I to konstantno, gotovo hronično vrijeđanje zdravog razuma i inteligencije publike ne mogu spasiti ni raskošne scenografije, sitne reference na Tolkinov mitološki imaginarijum, CGI kreacije trolova ili ubacivanje Toma Bombadila u seriju, niti bilo kakav drugi trik izvučen iz raskošnog bogatstva budžeta.

Druga sezona je "Prstenovi moći", da kažemo rječnikom njihovih glavnih protagonista, kovača prstenova moći, mračnog gospodara Saurona i vilenjaka Kelembribora, loše iskovan materijal od legura poput lošeg pisanja, bezvjerne adaptacije Tolkinovog legendarijuma, bezbrojnih besmislenih scena, lošeg izbora glumačke ekipe i brojnih drugih zločina protiv svega što je dobro i lijepo, kako na ovom svijetu, tako i u Međuzemlju. I da budemo jasni, nije ova, na brzinu sklepana tragikomična grdosija kriva za to, već njeni kovači nedoraslih zadatku, kojeg su prihvatili.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.