Filmska diva Ingrid Bergman rođena prije 105 godina: Život bez maske i laži
“Gluma je najbolji lijek na svijetu. Ako se ne osjećaš dobro, ubrzo zaboraviš, jer si usredotočen na nešto što nisi ti. Mi glumci smo zaista srećni ljudi”.
Tako je govorila Ingrid Bergman, filmska diva, ikona čiji sjaj ne prestaje da blijedi. Jedna od najvećih svjetskih glumica rođena je prije 105 godina.
Iako je postala slavna i poznata cijelom svijetu, njen životni put nije bio jednostavan. Majka joj je umrla kada je imala samo tri godine, a otac koji ju je obožavao preminuo je kada joj je bilo 13 godina. Odgojila ju je tetka, a tužna životna priča kao da ju je podstakla da potraži zaborav i utjehu u izmišljenim životima junakinja koje je maestralno iznosila na filmska platna.
Lijepa Ingrid Bergman se sa 17 godina prijavila u Kraljevsko dramsko pozorište u Stokholmu. Njen talenat prepoznao je švedski filmski studio koji ju je angažovao. Ubrzo je napustila pozorište, da bi se posvetila filmu. Nakon što je snimila oko deset filmova u Švedskoj i jedan u Njemačkoj, dobila je angažman kod holivudskog producenta Dejvida O. Selznika u engleskoj verziji njenog švedskog filma “Intermeco”.
Biti zanosna Šveđanka tada nije bilo dovoljno za uspjeh evropske glumice u Holivudu. Međutim, svijet filma je vrlo brzo shvatio koliko vrijedan dragulj ima u svojoj kruni. Njena savršena gluma, govor tijela pred kamerom i nevjerovatna energija uz ljepotu, urođeni šarm i prirodnost pokazivali su da se u Ingrid krije vodeća heroina svjetske kinematografije.
Od ostalih holivudskih glumica nije se razlikovala samo po neobičnom akcentu nego i po izgledu. Ingrid Bergman su krasile spontanost i prirodnost. Nije koristila mnogo šminke, bila je opuštena u svemu što je radila bez sujete i potrebe da pokaže koliko je slavna i popularna. Savremenici su govorili da ona nikako nije mogla da shvati zašto Amerikanci imaju stalnu potrebu da rade.
Engleski pisac Kristofer Išervud kazivao je kako je Bergmanova imala sposobnost da riječima i svojim odnosom prema nekoj ličnosti učini da se ta osoba osjeća posebno. Pričao je kako je ona bila svjesna šta radi, ali da to ni u kom slučaju nije izgledalo isforsirano ili lažno. Jednostavno je znala da pogodi riječi i ljudi su se u njenoj blizini osjećali bolje.
Njena kćerka Izabela Roselini isticala je da je njena majka bila stidljiva osoba, što zvuči paradoksalno kada imamo u vidu da je bila glumica. Od ljubavne zanesenosti, preko blage nervoze sve do šizofrenog stanja njena gluma je uvijek bila besprijekorna. Njen odnos prema poslu je bio profesionalan. Jednom prilikom je izjavila da joj je šou-biznis kao porodica. Podjednako dobro se ostvarila na filmu, televiziji i u pozorištu glumeći na pet različitih jezika u Evropi i Americi. Njene kćerke su govorile da je kod kuće posao ostavljala sa strane i bila prava mama. Prvi “Oskar” je osvojila kao najbolja glumica u filmu “Plinsko svjetlo” iz 1944. godine.
Glumac Keri Grant s kojim je imala priliku dva puta da zaigra na platnu opisao ju je kao temperamentnu, hrabru i odvažnu ženu koja živi po sopstvenim pravilima, ali koja je spremna i da prihvati odgovornost za svoje postupke. Njihov poljubac u filmu Alfreda Hičkoka pod nazivom “Ozloglašena” iz 1946. godine proglašen je najstrastvenijim.
Ljubavna priča sa Robertom Roselinijem obilježila je njen život i zbog te ljubavi prošla je mnogo dobrih i loših stvari. Željela je da radi sa Roselinijem, te mu je napisala pismo. Roselini je pisao o tome u autobiografiji “Fragmenti sjećanja”. Rekla mu je da je prisustvovala projekciji filma “Rim, otvoren grad” i da je bila potresena njime, ali da je mudro sačekala drugi film da bi o tome stekla potpuniju predstavu. “Sad pošto sam videla “Paisu”, zaključila je ona, “spremna sam da dođem da radim sa Vama”.
Ovo pismo napravilo je skandal u svijetu filma. Roselini i Bergmanova su se prvi put susreli u Londonu gdje je ona snimala film “U znaku Jarca” sa Hičkokom, a ubrzo nakon toga počela je njihova priča i njen odlazak u Italiju.
Pedesete godine su na njenoj karijeri ostavile skandalozan pečat. Dobila je status besramne žene koja je ostavila muža i dijete i pošla u Italiju sa ljubavnikom. Bila je na meti tabloida i kolega, a jedno vrijeme joj je bilo zabranjeno da viđa kćerku. Međutim, to je nije spriječilo da radi, a njen veliki povratak je film “Anastasija” za koji je dobila svoj drugi “Oskar” za najbolju žensku ulogu. Godinama je njena romansa postala prihvatljiva, a trećeg “Oskara” je dobila 1974. godine za najbolju sporednu ulogu u filmu “Ubistvo u Orijent ekspresu”.
Kasnih sedamdesetih godina Ingrid Bergman je oboljela od raka koji joj je odnio život 1982. godine. Uprkos bolesti snimila je film “Jesenja sonata”.
Tog avgusta “Njujork tajms” je pisao “Ingrid Bergman, trostruka dobitnica “Oskara” je preminula”, navodeći njenu izjavu iz posljednjeg intervjua koji je dala za taj list “Imala sam divan život.. nikada nisam zažalila ni za šta što sam uradila.., ljudi treba da razdvoje glumicu od žene.”
“Kazablanka”
Film “Kazablanka”, ta vanvremenska priča o ljubavi, gubitku i iskupljenju u doba borbe protiv nacista, obilježila je karijeru Ingrid Bergman, ali je i film koji mnogi smatraju najboljim svih vremena.
Premijera je izvedena 1942. godine u Njujorku, kako bi se pokušala iskoristiti saveznička invazija u sjevernoj Africi. Dvije godine kasnije “Kazablanka” je dobila “Oskara” za najbolji film, režiju i scenario.
Film prikazuje ljubavnike koje glume Hamfri Bogart i Ingrid Bergman koji moraju da žrtvuju ljubav zbog borbe sa nacistima. Scenario je poseban po najvećem broju zapamćenih citata, od “U tvoje zdravlje, mala!” do “Ovo je početak jednog divnog prijateljstva”.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
