Znanje i imanje
Put od osnovne, preko srednje škole do fakulteta nije lak. Prate ga brojne poteškoće, ali ipak kada se podvuče crta nakon tih godina školovanja, ne kaže se džaba “od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba”.
U školskim klupama i hodnicima rađaju se prijateljstva za cijeli život, a nerijetko i ljubav. Tu otkrivamo ko smo i za šta smo. Šta možemo, a šta ne. Šta nam ide od ruke, od čega treba da bježimo što dalje da bismo se jednog dana, kada stignemo do kraja školskog puta, mogli predstaviti u najboljem svjetlu. Pomoći znanjem svom gradu, opštini i Republici, shvatiti da su se volja i trud isplatili, te učiniti ponosnim roditelje koji su se odricali svega i svačega kako bi nas izgurali do pravog puta.
Međutim, u vremenu u kojem živimo nije ništa ni lako ni pravedno. Tome smo sami, kao narod, krivi, jer je nenormalno postalo normalno, tako da je u dobrom procentu danas važnija partijska knjižica od svjedočanstava, pa i fakultetskih diploma.
Niko ne spori da u stranačkim redovima ima kvalitetnih, obrazovanih i perspektivnih kadrova, ali isto tako niko ne može da porekne da je, ipak, i poduži niz onih koji su dobili poslove samo jer su nečiji rod, partijski kolega ili aktivista koji se pokazao dobrim u stranačkom radu na terenu.
Ni ti metodi nisu od juče. Popunile su se fotelje, stolice odavno. Zato ne treba da čudi to što mladi, još u školskim klupama, više razmišljaju o stranačkim adresama nego o univerzitetskim ponudama i što oni koji su se posvetili zanatima ne kucaju na vrata domaćih firmi već odmah idu na lokacije stranih konzulata ili direktno preko granice.
Previše toga je društvo dopustilo i postavilo nenormalne stvari iznad normalnih. Nije to samo u Republici Srpskoj i BiH, ima toga u regionu, ali i šire. Međutim, mi ne možemo sebi dozvoliti da se pravimo da se ništa ne dešava. Da nas je sve manje, jer se rjeđe odlučujemo za potomstvo, upravo zbog bojazni od onog šta sutra može donijeti, ali i zbog činjenice da je to naše znanje mnogo poštovanije u evropskim zemljama. Gdje su zagarantovana neka prava, gdje je rad plaćen i gdje čovjek može pristojno da živi od svog rada, a ne da svaki mjesec gleda nemoguću misiju spajanja kraja s krajem.
Republika Srpska, ako želi da opstane, odnosno ako njeni nadležni žele da proslavi još jubileja, mora neke stvari mijenjati iz korijena. Radnik mora biti cijenjen i plaćen. To je jedini način da se narod zadrži jer ne odlaze više pojedinci. Odlaze cijele porodice i ne misle da se vraćaju, osim na godišnje odmore.
Oni koji vode ovu državu, kojima je upravo narod povjerio taj posao, moraju da stvaraju takvu atmosferu da radnik može da živi od svog rada i da se na svom ognjištu osjeća sigurno. Znanja i te kako imamo, ali imanja su nam sve praznija, jer ono prvo ne cijenimo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
