Zločin bez kazne

Kao oslobođenje. Oslobođenje čega? Kada ih je kolona od hiljada i hiljada djece, žena i staraca “oslobodila” bježeći od granata i ostavljajući za sobom svoja vjekovna ognjišta.

Akcija “Oluja” počela je 4. avgusta 1995. godine ofanzivom hrvatske vojske i policije, kao i jedinica Hrvatskog vijeća odbrane na području Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije.

Dan kasnije hrvatska vojska je ušla u gotovo napušten Knin i istakla hrvatsku zastavu, dok su kolone izbjeglica preko srpskih teritorija u BiH krenule ka Srbiji. Međutim, kada su došli na Petrovačku cestu, avioni su nadletjeli i gađali kolonu civila.

Od tada pa sve do danas Hrvatska veličanjem “Oluje” slavi progon više od 220.000 Srba i prećutkuje, negira i omalovažava više od 2.000 žrtava, među kojima 1.200 civila.

Oni koji godinama stoje na usluzi porodicama koje su novi dom pronašle daleko od ognjišta - u Republici Srpskoj i Srbiji, ističu da znaju za slučajeve gdje su cijele porodice stradale i da više nema ko da svjedoči o tome. S druge strane, ne kriju ni da je sve duža lista onih koji uopšte ne žele da pričaju. Žele samo sve da zaborave.

Ne treba im na tome zamjeriti, iako ne treba ni zaboraviti. Možda oprostiti, ali nikako zaboraviti.

“Oluja” je u stranicama srpske istorije jedno od najbolnijih poglavlja. Riječ je o vojno-policijskoj akciji koja je uništila mnoge živote i koja je zločin bez kazne. I to je nedopustivo, i to svi znaju.

Znaju čak i oni koji se kunu da nije bio zločin, da je bilo oslobađanje, jer slike govore više od hiljadu riječi. Te slike teško mogu izblijedjeti, bez obzira na to koliko je vremena prošlo.

Nova godišnjica je, u stvari, nova prilika da se svijetu jasno kaže da će preživjeli i oni koji ih razumiju i saosjećaju s njima tražiti pravdu.

Da podsjete sve da je to bila zločinačka akcija sa najvećim etničkim čišćenjem u drugoj polovini 20. vijeka koje je, nažalost, ostalo nekažnjeno. Ali koje kao takvo ne može zauvijek ostati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.