Život o koncu

Postoje zanimanja poput deminera, rudara, građevinskih ili šumskih radnika, koja su onima koji se njima bave stalna prijetnja po život, a opet oni ih obavljaju kao da su najobičniji kancelarijski poslovi i ne mare za opasnost. Hrabro koračaju naprijed, hvatajući se u koštac sa svim nedaćama koje vrebaju na radnom mjestu i svi imaju isti cilj, da zarade dovoljno za život i prehrane porodicu.

I kao da nije dovoljno to što koračajući po minskom polju, ili stotinama metara pod zemljom kopajući rudu, vlastite živote nose u torbi, ovi radnici rade za najmanje dnevnice. Njihovi poslovi ubrajaju se u najmanje plaćene, a crna statistika pokazuje da je među poginulima i povrijeđenima na radnom mjestu najviše upravo radnika koji se bave ovim poslovima.

Pa zar život jednog deminera ne vrijedi više od 50 maraka dnevno? Zar životi onih što sjede u udobnim foteljama vrijede više, pa su im i džepovi puniji?  Zar onaj ko svako jutro odlazi na posao uz molitvu da se uveče živ i zdrav vrati svojoj porodici ne zaslužuje bolje uslove rada, bolju zaštitu i veću dnevnicu?

U nadležnim institucijama imaju diplomatske odgovore na sva ova pitanja, tvrde da redovno vrše inspekcijski nadzor u oblasti zaštite na radu kako bi rizik od povreda bio sveden na minimum.

Boreći se za svoj hljeb sa sedam kora svi oni od jutra do mraka gledaju smrti u oči i nemaju namjeru da odustanu od svog posla. Svjesni činjenice da im je to jedini izvor prihoda, ne obaziru se mnogo na teške uslove u kojima rade.

A na njihove probleme sve manje se obazire i društvo u kojem živimo. Važno nam je smo da smo mi na sigurnom, da nam je toplo i da ne moramo na dvadeset stepeni ispod nule da tražimo tamo neku rudu.

I dok rudari ostavljaju živote pod zemljom, a minska polja od deminera prave invalide, vijest o njihovom stradanju mnogo češće odjekuje u javnosti nego ona da je neko od njih nekada dobio nagradu, priznanje ili orden, ako ni za šta drugo, onda bar za hrabrost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.