Život je odavno luksuz

Kultni crtani film “Negdje u zemlji snova”, uz koji smo svi plakali, napunio je nedavno 88. rođendan. Ta vijest sama po sebi nije epohalna, osim činjenice da je scenario ove srceparajuće mini-drame i dalje i te kako živ i da lako može da se poveže sa današnjim vremenom.

Doduše, iako animirani film šalje jaku poruku da bi uvijek trebalo vjerovati u snove, pa čak i u one koji kažu će nam svima biti dostupna sva hrana koju poželimo, stvarnost nas svakodnevno šamara u lice sa razočaranjima pred kojima smo kolektivno nemoćni.

U crtanom filmu dječak i djevojčica su gladni jer im roditelji nemaju novca, tako da praznog stomaka tonu u san u kojem imaju sve u izobilju.

Pošto stvarni život nije animacija, moramo da budemo svjesni činjenice da svaki drugi stanovnik BiH nije u mogućnosti da bar tri puta sedmično sebi za obrok priušti meso ili ribu.

U ovom slučaju snovi vam ne mogu mnogo pomoći jer, kad se probudite nakon maštarija o pojedenim dvjema velikim porcijama ćevapa, u realnosti vas dočekaju rastuće cijene osnovnih životnih namirnica i plate koje ne prate taj trend rasta. U odnosu na prethodnu godinu cijene svih vrsta mesa su porasle, a najavljuju se i nova poskupljenja.

Prema ranije objavljenim podacima Republičkog zavoda za statistiku, cijene nekih vrsta mesa porasle su za čak 14 odsto. Jedan od razloga za to jeste i činjenima da mi i nemamo razvijenu domaću proizvodnju, tako da su trgovački lanci prinuđeni da uvoze meso i mesne proizvode. Tu se, uz priču o luksuzu, potežu i nova pitanja koja se tiču kvaliteta hrane koju, čak i da imamo novac da je kupimo, unosimo u organizam.

Podaci Uprave za indirektno oporezivanje kažu da je lani u BiH uvezeno 75,7 miliona kilograma mesa. Zamislite tu količinu junetine i teletine koja je ko zna koliko vremena bila u hladnjači, prije nego što je na naše rafove dopremljena iz Italije, Holandije ili Poljske.

Računica kaže da bi jedna porodica samo za meso trebalo da izdvoji od devet do 15 posto prosječne plate, a pošto između 60 i 70 posto građana u BiH prima platu koja se kreće do 1.370 KM, lako se može zaključiti da ne može baš svako da priušti takav luksuz.

Umjesto toga, sve više ljudi na prvomajskim druženjima, uz manje količine mesa, roštilja i povrće. Pravdajući se da je zdravije, zavaravamo sami sebe i čekamo neka bolja vremena.

Ili bar da se vrate ona stara, u kojima nismo kukali na to što se burek i jogurt više nigdje ne mogu pronaći, a da koštaju manje od pet KM.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.