Zanatlije ni za lijeka
Upisna politika u Republici Srpskoj je top-tema svakog proljeća. Iz godine u godinu privrednici upozoravaju da nemaju kvalifikovane radne snage, da im trebaju dobro obučeni radnici koji će čim diplomu uzmu u ruke moći da se uhvate u koštac sa izazovima za mašinom u preduzeću. Nude stipendije, praktičnu nastavu, ne bi li ikako, zajedno sa nastavnicima, odškolovali kadar neophodan za normalan proces rada. Ali to baš i ne ide lako.
Trenutno Srpskoj nedostaje svega, od pekara do inženjera. Gotovo da nema lokalne zajednice u kojoj ne manjka konobara, kuvara, pekara, CNC tehničara, tekstilaca ili obućara. Nema sektora u privredi koji može da se pohvali da ima sve i da im je sve potaman. Svi muče neku svoju muku.
Međutim, ti problemi nisu od juče. Godinama su radnici u ovoj zemlji radili za siću, dok su isti poslovi u Evropi bili, a i danas su, i te kako plaćeni. Dok je kod nas ustaljeno mišljenje da je biti majstor u plavom mantilu ispod časti i da naša djeca treba da budu u najmanju ruku ljekari i advokati u bijelim mantilima ili skupocjenim odijelima, Evropa i te kako zna da cijeni zanatlije. I da ih plaća suvim zlatom. Majstor koji je dobro ispekao zanat cijenjen je i poštovan svuda u svijetu, samo ne kod nas. Takvo mišljenje kreirano godinama, pa i decenijama, teško je sada iskorijeniti, ma kakve promjene obrazovni sistem kreirao i kakve novitete uvodio u nastavu.
Djeca su na brdovitom Balkanu, pa tako i kod nas u Republici Srpskoj odgojena da upisuju zanimanja sa kojima će dobar dio života čamiti na birou za zapošljavanje i čekati posao, sve dok im se ne posreći, ili na kraju ne odluče da se prekvalifikuju pa odu preko granice. Treće opcije ovdje odavno nema, nažalost. Osim toga, praksa, koja je pogrešna, oduvijek je ovdje bila da gimnaziju upisuju najbolji, a da oni sa najlošijim ocjenama idu na zanate.
Nisu djeca kriva, krivicu nose i roditelji i cijelo društvo koje je kreiralo takvu klimu. A ako se osvrnemo oko sebe i pogledamo malo bolje, računica je i više nego jasna. Brojke ne lažu. Vrstan majstor, kuvar i konobar danas i u Srpskoj i bilo gdje u Evropi imaju bolju platu nego mnogi fakultetski obrazovani građani. I treba da imaju jer su se trudili, učili i školovali da u svojim profesijama budu najbolji. Oni treba da budu primjer onima koji se ovih dana dvoume šta da upišu po završetku osnovne škole. Nije sramota raditi u proizvodnom pogonu. Radili su i naši roditelji da bi nas mogli školovati i to je ono čime treba da se vode buduće generacije, da završavaju samo ono od čega će moći da žive.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
