Žal i vapaj
Iako narod pod ovim dijelom neba gotovo tri decenije živi u miru, neke slike s početka devedesetih godina, sad već prošlog vijeka, nikada neće izblijediti niti će rane zarasti jer je od svega jači bol za onima koji nisu imale sreće da dočekaju dan u kojem je stavljena tačka na surovi sukob.
Život je, kažu, ona nit između rođenja i smrti, a mnoge su prekinute onih dana kada su sijevali meci i padale granate. Koji ne biraju, već samo ubijaju.
Tih nesrećnih godina ugašene su mnoge mladosti i starosti. Stradalo je na hiljade i hiljade osoba na svim zaraćenim stranama. Noseći muku u grudima i danas mnoge majke nose crninu jer samo za nju znaju dok odlaze na grobove i pale svijeće za pale sinove, muževe, unuke i druge najmilije.
I danas je predug red onih koji proklinju sve jer se došlo do toga do čega je došlo, a neki i što su uopšte ostali i borili se, a u toj borbi ostali bez rođene braće, sestara, očeva, drugara iz klupa... Proklinju jer danas u miru ne mogu da istjeraju pravdu na čistac. Počinju da vjeruju da ona, ipak, nije samo spora nego i nedostižna.
Brojni predmeti ratnih zločina iz posljednjeg rata u kojima su Srbi žrtve godinama ne mrdaju iz pravosudnih ladica, dok oni drugi, u kojima su Srbi pod lupom za zločin, idu ekspresno, a prema ustaljenoj praksi pravosuđa redovno završavaju visokim kaznama.
Svako ko je počinio zločin u ratu treba da odgovara, ali svako treba da istim očima bude gledan u sudnicama, bez da na krivicu i kaznu utiče to da li je neko Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Međutim, vrijeme je pokazalo da to nije tako i da smo i zbog toga danas ovdje gdje jesmo. U lavirintu u kojem se sve još vrti oko devedesetih godina i toga ko je stradao, a ko ubijao.
A ubijani su i Srbi. I dokaza za to ima gdje god se okrenemo. Brojna sela su izbrisana s lica zemlje. Nejaki ubijeni, imanja spaljena.
Spomen-obilježja i spomen-kosturnice su vječne kuće i opomene jer i ti koji su Srbe ubijali zaslužuju da budu kažnjeni. I treba da budu kažnjeni, a ne čuvani i sklanjali sa strane dok ne umre što više svjedoka i onih koji sve ove godine pokušavaju da dođu do pravde.
Porodice srpske nacionalnosti protestovale su ispred Suda BiH u Sarajevu. Poslali su, po ko zna koji put, poruku u javnost da ne mogu više čekati, ni trpjeti nepravdu. Da je odavno pređena crvena linija i da srpske žrtve ne smiju u ovoj BiH biti drugog ili trećeg reda. Nema tu redova. Žrtva je žrtva, bar bi tako, ljudski, trebalo da bude.
Vrijeme nezaustavljivo čini svoje. Nestaju svjedoci, nestaju i zločinci. I tako već predugo, a grobovi opominju, kao i svi oni koji se i danas, gotovo 30 godina kasnije, vode kao N. N. lica jer niko, barem zvanično, ne zna ni gdje im se nalaze posmrtni ostaci. Porodice stradalih preživjele su previše šamara života, ne trebaju im dodatni od pravosuđa i suludih pojedinaca.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
