Zaključci za poniženje

Nosioci tog priznanja u bivšoj državi imali su pravo na liječenje o državnom trošku u svim zdravstvenim i higijenskim ustanovama, godišnji odmor od mjesec dana o državnom trošku u svim državnim sanatorijumima, banjama, ljetovalištima, zimskim domovima i sličnim ustanovama, prvenstvo u dobijanju stipendije i drugih povlastica za školovanje, popust od 50 odsto za putovanje i pogreb o državnom trošku.

Sve ove privilegije nosiocima “Partizanske spomenice 1941” date su zakonom koji je usvojen, pazite dobro, 5. maja 1946. godine. Dakle, nepunih godinu dana nakon okončanja Narodno-oslobodilačke borbe. Zato je, što bi naš narod rekao, “bogu plakati” kada se vidi kakve zaključke je prije sedam dana usvojila Radna grupa za poboljšanje statusa boračkih kategorija u kojoj su, da zlo bude veće, pored predstavnika vlasti sjedili i predstavnici udruženja proisteklih iz Odbrambeno-otadžbinskog rata.

A usvojila je, između ostalog, zaključke da se izradi socijalna karta svih boračkih kategorija i obezbijedi novčana pomoć ugroženim nezaposlenim borcima, da se u 2021. godini da prioritet zapošljavanju boraca i djece poginulih boraca, da se kreiraju i realizuju održivi programi zapošljavanja i samozapošljavanja, da se izrade posebni programi ekonomske podrške nekomercijalnih poljoprivrednih gazdinstava nezaposlenih boraca na selu, da se na osnovu “registra boraca” preispita status i kategorija boraca, te izvrši revizija sumnjivih uvjerenja o okolnostima stradanja, kao i da se ubrza stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida.

Vjerovatno se pitate zašto “bogu plakati” kada su svi zaključci smisleni i usmjereni ka poboljšanju statusa boračkih kategorija. Pa zato što nije 1996. ili eventualno koja godina kasnije, već 2021. i zato što je od završetka Odbrambeno-otadžbinskog rata prošlo više od dvije i po decenije. O kakvoj izradi socijalne karte, prioritetima pri zapošljavanju, posebnim programima ekonomske podrške, a pogotovo reviziji statusa se govori 25 godina poslije rata?!

Većina boraca koji su predstavljali udarnu pesnicu borbe za stvaranje i očuvanje Republike Srpske imala je manje od 25 godina života kada je s puškom u ruci krenula u tu borbu i u odbranu svojih ognjišta. To su sada sredovječni ljudi koji zaslužuju duboko poštovanje, a ne poniženje. Dovoljno su poniženi i bez pomenutih zaključaka, pogotovo kada vide partizanske spomenike na Kozari, Sutjesci i brojnim drugim mjestima i uporede ih sa centralnim spomenikom u Banjaluci podignutom njihovim poginulim saborcima. Khm!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.