Za šta radnici rade?
Podatak da čak 9.566 poslodavaca za osam mjeseci ove godine nije uopšte uplatilo doprinose svojim radnicima, a njih 7.911 doprinose nije platilo više od dva mjeseca, jasno potvrđuje da je običan radnik prepušten sam sebi i da, po običaju, najviše ispašta.
Kola se, kao i u mnogim drugim stvarima, bila ekonomska kriza ili ne, recesija ili bilo koji stepen pada ekonomskih aktivnosti, lome na običnom radniku.
To da su dugovanja poreskih obveznika po osnovu doprinosa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje na kraju oktobra ove godine iznosila 256.919.660 maraka, nimalo ne budi optimizam.
Logično se, poslije ovih podataka, postavlja pitanje, a za šta radnici rade?
Da neuplaćeni doprinosi nikako ne mogu da se kompenzuju, znaju svi koji su na svojoj koži osjetili kako je to kada im na šalteru Fonda zdravstvenog osiguranja vrate neovjerenu knjižicu ili kada ne mogu da odu u penziju, jer im nekoliko mjeseci poslodavci nisu plaćali ono što ih sljeduje.
Iako je zakonom propisano da poreski obveznik u roku od 30 dana po isteku mjeseca za koji se doprinosi obračunavaju mora podnijeti poresku prijavu za doprinose na lična primanja bez obzira na to da li je isplatio platu, a najkasnije u roku od dva mjeseca po isteku mjeseca za koji se doprinosi obračunavaju obaviti uplatu doprinosa, to je danas izgleda mrtvo slovo na papiru.
U posljednje vrijeme veoma popularno i namjerno uvođenje firmi u stečaj za neke vlasnike i direktore postao je veoma unosan biznis, a za radnike stepenica niže u društvu u kakvom se nalaze, jer postaju robovi moćnika.
Za takav unosan posao modeli su razni, ali svi imaju cilj samo jedno i to lično bogaćenje "gazda", najčešće kroz izbjegavanje namirenja dugova.
Radnici tada, osim bez zarada, ostaju i bez doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje.
Nažalost, mnogo je primjera u kojima radnici ne mogu da ostvare prava, što ukazuje na mizeran i jadan položaj radničke klase.
Poslodavci koji su postali vlasnici nekad velikih državnih preduzeća ili su stvorili nova, posjeduju brojne kuće i stanove, "bijesne" automobile, restorane, pumpe ili hotele, a istovremeno im radnici gladuju ili su ostali u procjepu - ne mogu da rade, a ne mogu ni u penziju.
Kako natjerati poslodavce da uplaćuju doprinose niko ne zna, jer većini njih odgovorne institucije gledaju kroz prste, dok iz sindikata podsjećaju da preskakanje uplata doprinosa mnogo košta cijelo društvo.
Na kraju radnicima je jedino preostalo da i dalje idu na posao i nadaju se da će im doprinosi biti uplaćeni, jer, ko zna, možda se neki od nesavjesnih poslodavaca sjeti pa svojim radnicima isplati ono što ih sljeduje.
Danas, sutra, za mjesec, pred Novu godinu... nekad!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
