Za pokoj duše
U jeku priče o ubistvu mladog Davida Dragičevića, za koje više od devet mjeseci niko nije odgovarao, zbog kojeg se Banjaluka proteklih dana našla u crnim hronikama najprestižnijih svjetskih medija i u vezi sa kojim se nema šta novo reći osim ako ne znate imena i motive ubica, valja se prisjetiti još jednog ubistva za koje niko nije odgovarao, iako svi znaju ko su ubice.
Riječ je o brutalnom ubistvu Rade Abazović, koju su na krvavi Tucindan, 5. januara, 2006. godine na kućnom pragu u selu Bjelogorci kod Rogatice ubili italijanski karabinjeri iz sastava EUFOR-a, a teško ranili njenog supruga Dragomira i tada 11-godišnjeg sina Dragoljuba.
Za ovu tragediju niko nije odgovarao, iako je kasnije potvrđeno da su pripadnici EUFOR-a greškom napali Abazoviće jer su tražili sasvim drugu osobu. Morbidne su bile i tvrdnje pripadnika međunarodnih “mirovnih snaga” da su pucali u samoodbrani jer je nepobitno utvrđeno da ni pokojna Rada, ni njen suprug i sin na njih nisu ispalili ni metka.
Nažalost, to nije kraj nepravde jer je preživjelim članovima porodice Abazović uskraćeno pravo na bilo kakvu žalbu zbog stradanja, kao i na traženje odštete jer su se “mirovnjaci” sakrili iza Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, tj. Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim su pripadnici raznih IFOR-a, SFOR-ova, EUFOR-a i ostalih abolirani od bilo kakvih posljedica za svoje postupke. Drugim riječima, imaju/imali su mandat da nekažnjeno ubijaju žene i djecu i da za to apsolutno nikome ne odgovaraju.
Na sreću, oni više nemaju nikakvu ulogu u BiH, ali neprebolnu ranu porodice Abazović i gubitak majke i supruge niko ne može da nadoknadi. A ruku na srce, niko se pretjerano i ne trudi.
Za proteklih 13 godina poneki domaći političar se, obavezno u izbornoj godini, znao sjetiti ove porodice, pa ih posjetiti o Božiću i donijeti božićnu pečenicu, a od EUFOR-a nikada nisu dobili ni šturo saopštenje u kojem bi bar kurtoazno izrazili žaljenje zbog “tragične greške”.
Čudi što se OHR ili konkretno Valentin Incko nikako nije oglasio jer je njegov manir da izražava zabrinutost. U stvari, on praktično ništa drugo i ne radi, osim što prima više nego masnu platu i povremeno izrazi zabrinutost zbog ove ili one situacije.
Da ne bude zabune, nije ovo nikakav poziv Incku da nešto radi, već poruka da je OHR-u odavno istekao rok trajanja. A o gašenju OHR-a se ozbiljno počelo pričati taman negdje u vrijeme kada je brutalno ubijena Rada Abazović. Pokoj joj duši! Što i OHR-u želim!
Ministarka pravde najavila jedan od najvećih izazova za Srbiju u 2019.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
