Vrijeme konfuzije

U onoj prvoj fazi šoka mnogi nisu vjerovali šta se događa, ali su se bukvalno preko noći presabrali i pohrlili u markete očekujući potpunu nestašicu. Iz sadašnje perspektive zato još smješnije izgledaju ona kolica natovarena toalet papirom, a činjenica da naizgled sve ovo traje mnogo duže nego što zaista traje utiče i na to da je ta vrsta ponašanja već uveliko i zaboravljena.

U drugoj fazi došlo je do pomirenja sa sudbinom, odnosno preduzetim mjerama pa se, uz nadu da će sve ovo brzo proći, narod prilično prilagodio poštujući apele i preporuke, shvatajući da se napolju zaista dešava nešto dramatično, da ljudi umiru i da je mnogo bolje ne izazivati đavola, ako je to ikako moguće.

Treću fazu mogli bismo nazvati vremenom konfuzije.

Mjesec i po dana karantina, izolacije, maski, dezinfekcije i nedostatka društvenog života počinje da ostavlja posljedice po mentalno zdravlje stanovništva, što se zasad ozbiljnije manifestuje samo na društvenim mrežama.

Istovremeno, ekonomija je blokirana, debata o donošenju odluka i mjera gotovo da ne postoji, a ohrabrujuća statistika borbe protiv virusa trenutno ima više psihološki efekat, nego što je znak da smo se s pandemijom izborili.

I onda imamo situaciju da nakon mjesec i po dana apela i preporuka direktorica banjalučkog Doma zdravlja mora da objašnjava građanima kako da pravilno nose maske. I ne samo to, kratka brza šetnja ulicama najvećeg grada u RS, sa maskom, rukavicama i poštovanjem fizičke distance, lako dovodi do zaključka, ili da su oni što nose opremu ludi, ili su oni što zuje bez ikakve zaštite, valjda, pametni.

Jer, koja je svrha naredbe da svi moraju da nose maske na javnim površinama ako to ozbiljan procenat ljudi ne radi i za to ne biva kažnjen. Ista stvar je i sa odlaskom u crkvu. Da li su oni što ostadoše kod kuće prošlog vikenda manji vjernici od onih što prekršiše policijski čas i pričestiše se? Nisu. Samo su odgovorniji. A nije rješenje ni kažnjavati one bez maski u doba kada je svaka marka zlata vrijedna, ali se ne treba praviti da je sve u redu i da svi poštuju mjere kad je golim okom vidljivo da se to ne događa. Kao što nije normalno ni koristiti situaciju za napade na crkvu koji su posljedica ranijih frustracija.

Definitivno predstoji faza kulminacije, kako u borbi protiv virusa, tako i u dodatnom popuštanju živaca. Izvjesna dva višednevna policijska časa za Prvi maj i Đurđevdan, ako u praksi budu sprovođeni kao tokom Vaskrsa, kao jedini efekat će imati dodatnu nervozu, podozrenje i manjak povjerenja u one koji donose odluke.

Rješenje bi trebalo da bude u tome da pravila budu ista za sve i da nema gledanja kroz prste. Pa kakva god pravila bila.

Ali kako to postići u društvu koje je, među ostalim anomalijama, zasnovano upravo na gledanju kroz prste, nepovjerenju i kršenju pravila?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.