Veliko ništa

Da se o pravdi i pomirenju vodilo računa, ti vrhunski pravni autoriteti iz cijelog svijeta na dvadesetogodišnjem privremenom radu u Holandiji pokušali bi da naprave bar kakav-takav balans. Nisu to uradili.

Srbi su u Hagu dobili 960 godina zatvora plus šest doživotnih, Hrvati 277 uključujući tu i hercegobosansku “šestorku”, a Bošnjaci tek nešto više od 40 godina zatvora. Među tih hrvatskih 277 godina nema Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka. Među 40 bošnjačkih godina nema Nasera Orića. U 19 godina zatvora za Albance nema ni Hašima Tačija, ni Ramuša Haradinaja.

Iza hrvatskih, bošnjačkih i albanskih jedinica kojima su komandovali nabrojani optuženici ostajali su krv, pustoš i razaranje. Hag ih je poslao na slobodu na kojoj su ih “njihovi” slavodobitno dočekivali.

Od ukupnog broja žrtava rata u BiH oko 30 odsto je srpskih. Njihovi životi vrijede 40 godina zatvora.

Niko normalan neće ni pokušati da ospori da su zločine u građanskom ratu na području bivše Jugoslavije počinili neki Srbi. Niko normalan neće poreći potrebu da oni zbog tih zlodjela i odgovaraju.

Isto tako, niko normalan ne može da prihvati da za protjerivanje 200.000 Srba u “Oluji”, preklane vratove u Skelanima i Zalazju, pobijene Srbe i popaljene bogomolje na Kosovu i Metohiji niko nije odgovoran.

Srbi sami sebe pobili, protjerali, crkve i kuće porušili?

Biće da nisu.

Presuda Ratku Mladiću donijeće ovoj i ovakvoj Bosni jedno veliko ništa. Odluka članova žalbenog vijeća uz izdvojeno mišljenje sutkinje Nijambe samo će dodatno podebljati linije svih naših podjela i ostaviti veliki upitnik nad činjenicom kako neko iz Zambije bolje razumije šta se ovdje dogodilo od sarajevskih telala.

Dogodiće se jedno veliko ništa jer za pomirenje je potrebno najmanje dvoje.

Neće ga biti ako stalno jednoj strani lijepite etikete zločinaca, ako samo od njih tražite priznanje i katarzu. To proizvodi kontraefekat, proizvodi inat.

Presuda Mladiću daće novi zamah političkoj agendi kreiranoj u Sarajevu da je potrebno ukinuti ono za šta se Mladić borio.

I njima je Hag, u suštini, jedino za to bio i potreban. Nema tu ni empatije, ni osjećaja za pravdu, ni brige za porodice žrtava. Oni će da je napadaju, političari iz Srpske će da je brane, a narodu ostaju tastature i društvene mreže za bljuvanje.

Ratko Mladić će za ogromnu većinu Srba i dalje ostati čovjek koji se u najteža vremena stavio na čelo vojske koja je odbranila njihove živote. Niko od njih neće ni za jotu promijeniti mišljenje sve dok druga i treća strana bude slavila Orića i Gotovinu. A možda ni tada. Jer, ne treba Hag nikome ko je preživio devedesete, da bi znao šta se ovdje desilo.

Previše se dobro znamo da bi naše muke riješile presude iz Holandije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.