Vatromet i svijeće
Za Srbe u zapadnokrajiškim opštinama septembar je mjesec krvlju ispisan jer su prije tačno četvrt vijeka pred najezdom neprijateljskih oružanih snaga morali da napuste svoja ognjišta.
Tih dana nesrećne 1995. godine snašlo ih je najveće zlo koje nisu mogli ni da zamisle, a sjećanje na progon i kolonu koja se Petrovačkom cestom uputila ka nepoznatom ne blijedi, kao što ne blijede ni uspomene na mučki ubijene djedove, očeve i braću.
Pod svoje skute primile su ih Republika Srpska i Srbija, ali su tamo u Krajini zauvijek ostala njihova srca.
Čim su se stekli kakvi-takvi uslovi, mnogi su se vratili i ognjišta podigli iz pepela, ali i danas, nakon 25 godina, u njihovim srcima tinjaju tuga i nemir.
Rane koje ne mogu da zarastu iznova i iznova krvare svakog septembra, a bol je još veći jer oni sa kojima grade suživot i pokušavaju da žive u miru dane njihovog najvećeg stradanja slave kao oslobođenje.
I dok lica članova porodica 357 Srba ubijenih u krvavoj operaciji “Sana 95” obasjava samo plamen svijeća voštanica koje ovih dana pale za pokoj duša najmilijih, njihove komšije Bošnjaci uz vatromet slave slobodu.
Oni koji stoje iza organizacije takvog slavlja zaboravljaju da i oni imaju datume koji ih bole i koji zaslužuju da budu poštovani i da niko toga dana ne treba da im stavlja so na ranu.
Sve dok jedni slave nad suzama drugih, suživot u tim krajevima je samo floskula koju od izbora do izbora ponavljaju oni koji su u trci za raznorazne fotelje.
Napaćeni narod živi kako mora, noseći svoj teret i sastavljajući kraj s krajem. Obični mali ljudi, mali jer nisu na funkcijama i ne primaju mjesečno plate od nekoliko hiljada maraka, rat nikada nisu željeli. Oduvijek su bili spremni da žive sa komšijama druge vjere i nacije, da budu jedni uz druge i u bolu i u radosti, da zajedno slave praznike i grade bolje sutra za svoje potomke.
Niko svojevoljno nije išao u rovove i gubio glavu, tako se, nažalost, moralo. Ali danas ne mora i ne smije.
Dosta je bilo ratnih zastava i pokliča, straha i tuge. Gledajući stalno u prošlost, slaveći dok oni drugi tuguju, nikakvu budućnost nemamo. Ako smo mi morali biti izbjeglice, naša djeca ne smiju.
Razumijevanje, tolerancija i poštovanje drugih i drugačijih jedini su izlaz, drugog nemamo. U suprotnom, i svaki naredni septembar budiće samo još dublji jaz među ljudima koji, htjeli ne htjeli, moraju da žive zajedno.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
