Uzaludan trud
Marljivost i posvećenost poslu, ostajanje i poslije radnog vremena samo su neke od karakteristika koje bi poslodavac trebalo da cijeni i nagradi, što kod nas, čast izuzecima, nije slučaj.
Istraživanja su pokazala da se više od polovine radnika u BiH osjeća potcijenjeno, a ono što bi trebalo razdvojiti jeste radnike od zaposlenih, a posebno one na “državnim jaslama”. I dok se na svakom ćošku u najvećem gradu Srpske, ali i Trebinju i svim većim gradovima, može pročitati oglas “tražimo radnika”, oni koji su napustili to mjesto bili su nezadovoljni uslovima pa su ga zamijenili najčešće Hrvatskim ili Crnogorskim primorjem, ali i evropskim zemljama. Zarada, odnosno plata glavna je kočnica, ali i uzrok zašto dolazi do manjka radnika, jer minimalna povećanja ne prate i najčešće nisu ni dovoljna za potrošačku korpu, koja je trenutno oko 2.200 maraka.
Oni koji imaju krov nad glavom i riješeno stambeno pitanje, sa prosječnom platom kako tako i “krpe” kraj s krajem. Ipak, u najtežem položaju su mladi bračni parovi, koji nerijetko rade i drugi posao, a već je postala privilegija živjeti samo od jednog posla.
Istraživanja su pokazala da je svaki četvrti radnik zadovoljan platom, što je dodatni alarm za uzbunu. Konobari, trgovci, građevinci samo su neki od onih koji nikako ne mogu biti zadovoljni, ako uzmemo u obzir da je prosječna plata građevinaca mizernih 900 maraka. Oni ne znaju ni za tropske vrućine, hladnoću, snijeg, jednostavno rade po svim vremenskim (ne)prilikama. Sa tom platom, uz galopirajuću inflaciju, sebi ne mogu priuštiti gotovo ništa. Upravo zbog toga što se krajem mjeseca hvataju za glavu, u jedan kofer spakuju najosnovnije i trbuhom za kruhom napuštaju našu zemlju.
Ono što radnike najviše zabrinjava jeste činjenica da visina plate ni izbliza ne prati radne zadatke pa se često zapitaju: “Da li je vrijeme da dam otkaz, okrenem drugi list i sreću potražim na drugom mjestu”.
A ni tamo gdje odu, moraju znati, da nije savršeno. Ipak, poređenja radi konobar u Dubrovniku zaradi duplo više za isti posao nego u Trebinju pa oni koji su vješti sa tacnom radije putuju svako jutro pola sata, jer znaju da će imati korektnu platu. Radnici su svjesni ekonomskog stanja zemlje u kojoj žive i standarda života, ali ipak niko nema pravo da im uskrati želju da napreduju i tragaju za boljom budućnošću. Ona zna da bude daleko od rodne grude, a da bi ljudi ostajali na našim područjima, mora se insistirati na rastu plata te povlasticama od mladih bračnih parova pa do višečlanih porodica. Puno ljudi je već otišlo, a ono malo što se spasiti može, već je počelo pakovati kofere. Odlazak ljudi mora se zaustaviti. Kako? Pitanje je za neke druge ljude.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
