Utihnulo školsko zvono
Natalitet u Republici Srpskoj konstantno opada, što potvrđuje i podatak da iz godine u godinu školsko zvono zvoni za sve manje đaka. Tako su, prema podacima Ministarstva prosvjete i kulture RS, u školsku 2019/2020. godinu upisana 9.293 učenika, što je za 438 manje nego godinu ranije.
Da su učionice sve praznije i da je dugogodišnji trend smanjenja broja upisanih đaka nezaustavljiv potvrđuje i podatak da će 92 područne škole u Srpskoj od septembra biti bez ijednog prvačića.
Sudbina praznih učionica, bez nasmijanih lica prvačića, na jesen će uglavnom dijeliti područne škole u manjim opštinama, gdje je bijela kuga odavno zavladala. U tim opštinama već godinama rođeni se broje na prste jedne ruke, a broj umrlih raste svakodnevno. Sela koja gravitiraju oko tih područnih škola odumiru i ognjišta oko kojih su se nekada okupljale desetine članova porodice polako se gase. Osim ognjišta, očigledno je da se polako gase i škole i da bi na mnogima mogli osvanuti katanci. Nije to ništa novo, nažalost, jer zvono za uzbunu zvoni godinama, ali kao da ga niko ne čuje.
Sve oči uprte su u mlade, koji kasno staju na ludi kamen, a još kasnije formiraju porodice. Mladići i djevojke u tridesetim godinama odavno su top-tema dušebrižnih rođaka, komšija, poznanika, koji ne prezaju ni sekund da im upute čuvena pitanja: “Šta ti čekaš?”, “Kada će svadba?” i “Ima li šta novo?” Ovo posljednje uglavnom se odnosi na one koji su već u braku, ali još nisu dobili potomstvo. Da li se iko od tih ljubopitljivih osoba u njihovom okruženju ikada zapitao zašto čekaju na formiranje porodice?
Teško da jeste jer da je tako znali bi da većina njih čeka siguran posao, platu od koje se može živjeti i vlastiti krov nad glavom. Jasno je da je nemoguće posložiti baš sve kockice i da je suludo maštati o idealnim uslovima, ali bez kakve-takve sigurnosti rijetki se odlučuju na jedno, a kamoli na više djece. A bez djece gase se porodice, škole, odumiru čitava sela i opštine.
To je surova realnost, za koju smo svi donekle krivi. Krajnje je vrijeme da nadležni zasuču rukave i prestanu pisati strategije i prepričavati statističke podatke, već da preduzmu konkretne korake kako bi iduće godine situacija u školama bila bolja. Jednokratna pomoć, kolika god bila, nije dovoljna. Neki dobri potezi su povučeni, ali tu ne smije biti kraj. Natalitet treba podsticati sistemskim rješenjima jer to je jedini način da katanci ne osvanu na školama i da školsko zvono ne utihne.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
