Uspon i pad Zlatka L.

Zlatko Lagumdžija, stalni, suvereni i do sada neprikosnoveni predsjednik SDP-a i najmoćniji čovjek u BiH, došao je na medij u kojemu je donedavno bio neformalni urednik, da pretvori svoj poraz u pobjedu.

Kao kockar koji je razbio dječiju kasicu prasicu i posljednji novac ulaže u minorni fudbalski klub za koji se nada da će osvojiti državno prvenstvo.

Samouvjeren, pun pouzdanja u vlastitu moć uvjeravanja, sjeo je i namjestio skute odijela da mu ne smetaju i ne odvraćaju mu pažnju i ne oduzimaju koncentraciju.

Bliskost s diplomatama najmoćnije zemlje svijeta, solidno obrazovanje, status predsjednika stranke koja je dobila posljednje velike izbore, nije u tom razgovoru na TV-u vidio neku veliku opasnost.

Na malo neugode zbog sasvim logičnih pitanja, računao je. Već podignute obrve i izraz lica izmučenog imperatora, govorili su da se sprema na još jednu retoričku pobjedu u kojoj neće morati ni puno ni suvislo da govori da bi ostavio utisak čovjeka sigurnog u sebe i ono što čini.

Da su mi prije koji mjesec rekli da bih mogao stati na stranu Zlatka Lagumdžije, slatko bih se nasmijao.

Ne stojim ni sada, ne tražim ni opravdanje, ali sad kada je kolabirao pred TV kamerama, kada je pokleknuo pred malicioznom rafalnom paljbom uredničkih pitanja (postavljenih kroz uvo voditeljke) na koja ni vremenski nije stizao suvislo odgovoriti, kad je završio u bolničkom krevetu, kad na njega skaču dojučerašnji saveznici i stjegonoše, sada bih najradije da ni prije sedam godina, onda kad sam proricao kako će Lagumdžija i SDP izazvati krah privrede, prirode i društva, kao ni danas, nisam rekao ništa protiv njega.

Sada čujem svoje riječi iz usta onih kojima sam, zbog tih istih riječi, ispadao fašista, nacionalista, šovinista i protivnik svega što u Bosni valja, čujem riječi zbog kojih su mi zbog proricanja ovog što nam se događa prijetili smrću iz Sarajeva i ostalih bosanskih zemalja, od Švedske do Novog Zelanda.

Tek sad svi znaju da se radi o vlasti i ni o čemu drugom, o nacionalizmu maskiranom u socijaldematiju, o, kako pjesnik reče, demagogiji i sistemski poredanoj artiljerijskoj salvi iza koje ne stoji ništa osim mržnje, taštine, vlasti...

Gerijatrija iz Kluba 99 (valjda se tako zovu zbog prosjeka godina), Lagumdžijine stranačke kolege, “neovisni” intelektualci plaćeni od države i nacionalnih stranaka, profesori i sinekuristi, ostale stranke koje sebe smatraju “građanskim”, svi sad mrze Zlatka.

Priznajem, ima u tim “građanskim” strankama naivčina koje ne vjeruju da, u stvari, podržavaju većinski nacionalizam, ali cilj, kao ni neznanje, ne opravdava sredstva.

I nikada neće.

Da je ova zemlja pošteno nastala 1945. ili 1992., ne bi bila ovakva nikakva.

Zlatka cipelari kako koji od “bitnih” subjekata umije i može.

Prednjače i Srbi koje je Lagumdžija postavio na mjesta Srba; i Hrvati koje je Lagumdžija postavio da budu Hrvati umjesto onih koje su birali Srbi, i onih koje su birali Hrvati.

Tako je to kad hrast padne, makar i truo bio, na njega skoče svi, od malenog djetlića do velikog medvjeda.

Željko Komšić, čovjek koji je otišao iz SDP-a zato što mu u SDP-u nisu dali vlasti, s pozicije predsjednika države i bošnj..., pardon hrvatskog člana Predsjedništva, spreman je “zakucati” svog mentora i predsjednika za kakvo deblo i pustiti da ga voda nosi i riječni račići grizu.

Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a, i Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, odigrali su tako da su dobili gem, set i meč u prljavoj političkoj igri.

Dobili su bitku, i ne samo to, dobili su Zlatka Lagumdžiju samo za sebe, da ga “meze” i tiho bodu šiljatim štapovima demokratije.

Ipak, jedna je bitka ta u kojoj smo svi pobjednici.

Sad je puno teže prodati javnosti priču o kosmopolitizmu i državi građana, a ne tri naroda.

Trećem nacionalizmu je sve teže da se skrije.

Licemjerje i laž trebaju čašu vode i nekoliko litara infuzije, ne da se povrate nego da ostanu na klimavim nogama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.