U ćevapima je problem

Aida je svojoj duši dala oduška prizivajući potop u srednjoj Bosni, tamo gdje je Dariju Kordiću priređen doček po povratku sa odslužene zatvorske kazne u Austriji po presudi Haškog suda zbog etničkog čišćenja Bošnjaka u Lašvanskoj dolini i zločina u Ahmićima.

Ali nije u pitanju Kordić, on je svoje odslužio i došao kući, gdje su ga dočekali slavljem isto kao što su, recimo, dočekali Nasera Orića na sarajevskom aerodromu. Ovdje je u pitanju zaposlenica jedne međunarodne institucije koja se na neprimjeren način oglašava na društvenim mrežama, iznoseći jasno svoje političke, nacionalne, emotivne… stavove. 

I dok svaka ozbiljna institucija, pa i kompanija, ima kodeks ponašanja na društvenim mrežama po kojem zaposleni strogo moraju da vode računa o tome da ne umanje ugled organa u kojem rade i ne uzdrmaju povjerenje građana (ako su zaposleni u državnoj službi), u OHR-u ili za tako nešto nisu čuli ili se zaposleni ne pridržavaju pravila.

Jer nije Aida Tulić jedina koja se na ovakav način oglasila u internet eteru. To povremeno rade i drugi zaposleni međunarodnih organizacija, lokalci čiji javno izneseni politički stavovi na "Fejsbuku" ili "Tviteru" nisu bili u fokusu pažnje javnosti, jer ih mediji jednostavno nisu tretirali. To rade i zaposleni u institucijama BiH, od kojih su neki i sankcionisani, ali i oni u institucijama Republike Srpske koje nema ko da čita.

Problem istupa Aide Tulić veći je onoliko koliko su veća ovlaštenja institucije u kojoj je zaposlena. A to je ona kancelarija koja je vrhovni tumač Dejtona!

Brojni političari i analitičari godinama upozoravaju da je veliki problem BiH, nepostizanja konsenzusa o važnim pitanjima, pogrešne analize, pogrešne interpretacije… rezultat rada upravo lokalnog osoblja zaposlenog u međunarodnim kancelarijama i ambasadama smještenim u Sarajevu.

Uticaj lokalaca na kreiranje odluka i razmišljanje njihovih uticajnih šefova umnogome je doveo do sve težeg postizanja konsenzusa jer se njihova opservacija države temelji na pogledu iz samo jedne, sarajevske vizure. Pored toga, veliki broj njih ima i svoje političke mentore ili simpatije, a neki su čak bili i politički angažovani.

Zato mnoge od odluka, stavova i poteza međunarodne zajednice nisu bile sprovodive ni u Mostaru, ni u Banjaluci, a često ni u Tuzli ili Bihaću. BiH je iz godine u godinu upadala u veće probleme, koji su rasli kako je rastao broj zaposlenih lokalaca u međunarodnim organizacijama. Samo u OHR-u od jula 2008. godine rade 34 strana državljanina, deset diplomata koje su postavile vlade njihovih zemalja, 23 osobe koje su direktno angažovane i 189 članova domaćeg osoblja.

U Odjeljenju za strategiju i planiranje OHR-a, kako su ranije pisali mediji, bila su zaposlena svega tri čovjeka. Dva Bošnjaka i jedan stranac. Enver Ferhatović i Irham Čečo su u stvari bili ti koji su godinama krojili političke stavove OHR-a. A kako su bili skrojeni, možda najbolje odslikava podatak o kojem se pisalo: da je Čečo kao student, prije nego što se zaposlio u Kancelariji čiji mandat je sprovođenje Dejtonskog sporazuma, bio jedan od pokretača peticije za ukidanje RS. 

Nije Čečo jedini, kao što nije Aida, ali su oboje slikovit primjer "političke" neutralnosti lokalnog osoblja zaposlenog u međunarodnim organizacijama.

A stranci k'o stranci. Oni nemaju pojma ni gdje su došli ni kud su pošli. Za njih je ovo samo jedna od usputnih destinacija. Njih začas "okupa" sarajevski šarm, a dokrajče ćevapi kod Ferhatovića. Romantično orijentalna čaršija, ona koju je do tančina opisao Meša, ispratiće ih kao zadnje papke koje je začas ofarbala i otpratila na novi posao u neznanju. I nastaviće da živi po svome, farbajući nove levate, "žutokljunce". A oni neće nikada skontati da će, što kasabe u njihovim odlukama bude više, države biti manje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.