Tuzlanska tuga
Rat u BiH je završen prije gotovo dvije i po decenije, a sjećanja na te mučke dane ne prolaze i posebno ojačaju u vrijeme kada se bliži dan kada je tokom neke od ratnih godina počinjen težak zločin, a jedan od takvih je i napad na vojnike JNA, poznatiji kao “Tuzlanska kolona”.
Od napada na kolonu se navršava 27 godina. Toliko vremena je prošlo od kada je javno, na televiziji, prikazan napad na vojnike koji su se u skladu sa ranijim dogovorom, mirno povlačili iz Tuzle i koji, vjerovatno, nisu ni pomislili šta će ih snaći kroz nekoliko minuta.
Iz zasjede je ubijeno 59 vojnika, više desetina ih je ranjeno, a njihova smrt je i dan-danas bez kazne. Prosto je nemoguće, a ne postaviti pitanje - kako je to moguće? Kako je moguće da niko ne odgovara za ubijene vojnike i kako je moguće da se to nije desilo ni nakon ovoliko godina, naročito ako se to i može vidjeti i čuti?
Nerješavanje predmeta ratnih zločina i guranje pod tepih nekih od njih je jedan od problema koji najviše guši ovu zemlju. Rat se, nažalost, desio i ostavio iza sebe brojne majke u crnini na svim stranama, a ubijanje istih je nastavljeno i kasnije, jer nisu kažnjeni oni koji su naredili, ispunili i na bilo koji drugi način učestvovali u teškim zločinima sa početka devedesetih godina prošlog vijeka.
Takvih primjera je previše, a dobrim dijelom se odnose na predmete gdje su žrtve pripadnici srpskog naroda.
Svako ko je počinio zločin treba da odgovara, ali je godinama na sceni takva slika da su mahom procesuirani samo pripadnici srpskog naroda i da oni dobijaju najteže kazne, dok su ostali bolje sreće.
“Tuzlanska kolona” je samo jedan od slučajeva koji nije dobio epilog i koji je prošao dalek put od inostranih do domaćih pravosudnih institucija, ali odgovorni još nisu izvedeni pred lide pravde.
Porodice stradalih i preživjeli ne mogu, s pravom, da se pomire sa tim i istrajni su da će dok su živi tražiti pravdu za one koji su tog 15. maja 1992. godine ubijeni na Brčanskoj malti, prilikom mirnog povlačenja iz Tuzle, grada koji taj dan slavi kao dan pobjede i koji godinama ne želi da dopusti da porodice na mjestu stradanja polože cvijeće i zapale svijeće za njihove sinove, očeve, braću, saborce...
I toliko o priči o pomirenju.
Nije “Tuzlanska kolona” usamljeni predmet. U tom nizu je i “Dobrovoljačka ulica”, koja se desila istog maja, iste godine, samo nekoliko dana ranije. I tu stradali vojnici, a i njihovi najmiliji, još čekaju pravdu, u koju, kako vrijeme prolazi, sve manje vjeruju.
BiH će teško napraviti značajniji i vidljiviji iskorak ka boljem sutra sve dok se u ladicama nalaze, bez epiloga, slučajevi kao što su prethodno navedeni i dok se za pomirenje ne budu vidno založili svi, a ne samo pričali o tome.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
