Tri tačke na istinu
Iako su pojedini članovi pravnog tima Radovana Karadžića proteklih dana, doduše stidljivo, pominjali mogućnost da, u najmanju ruku prvostepena presuda prvom predsjedniku Srpske bude ukinuta, a proces vraćen na početak, ostaci Haškog tribunala koji se sada nazivaju Mehanizmom potrudili su se da taj optimizam demantuju i još jednom potvrde politiku na kojoj je taj kvazisud odradio cijeli mandat, na kojoj će ga, presudom Ratku Mladiću, i završiti.
Zašto je kazna od 40 godina zatvora preinačena u doživotnu, odgovor juče nisu mogli da daju ni najkvalitetniji pravnici, koji su cijeli slučaj pokušali da posmatraju kroz jedinu prizmu kojoj su naklonjeni, onu pravničku. Ostalo je samo tumačenje da je doživotni zatvor ništa drugo nego još jedna politička poruka, kao, uostalom, i sve ostale presude koje je Tribunal donio u nešto više od dvije decenije svog postojanja.
I toliko je tih presuda bilo da je svaki iole upućen poznavalac političkih prilika u ovoj zemlji mogao da procijeni kojim redom će se listati reagovanja sa obje zainteresovane strane u BiH.
Aplauz i euforija u Sarajevu, te mirne i, u velikoj mjeri, državničke reakcije sa srpske strane posljedica su dovoljno velikog iskustva koje obje strane imaju u ovakvim slučajevima, a ništa manje nisu bile neočekivane ni poruke poput onih da je ovo “presuda jednom projektu”, kako to reče Šefik Džaferović ili da je osuđen “genocidni projekat stvaranja Srpske”, kako je to, sebi zgodno, uočio Željko Komšić.
Šizofrenu situaciju u koju su ovu zemlju doveli Haški tribunal i domaće pravosudne institucije najbolje opisuje činjenica da je presudu Karadžiću juče komentarisao i, po odlukama upravo tih sudova, slobodni građanin Naser Orić, koji je, manirom najvisprenijeg pravnika i političkog analitičara, procijenio da pravda nije zadovoljena jer nije “dokazano učešće Srbije u ratu u BiH”. Šlag na tortu su međunarodni zvaničnici, koji su i u ovoj presudi, pazite sad, vidjeli priliku da u BiH dođe do pomirenja.
I oni su, u suštini, najlicemjerniji.
Tribunal, koji je i osnovala međunarodna zajednica, nikada nije ni bio osnov za pomirenje, naprotiv. Sve odluke koje je prethodnih decenija donosio unosile su dodatno nepovjerenje, podozrenje, mržnju, koja je tako vidljivo isijavala najviše na veb stranicama i društvenim mrežama.
Sud koji je oslobodio analitičara Orića, Antu Gotovinu ili Ramuša Haradinaja, istovremeno odrezujući najviše moguće kazne optuženim Srbima, nije utvrđivao nikakve činjenice, nego je svojim presudama stavljao tri tačke na sve tri ovdašnje istine, i to je radio sasvim vidljivo, bez ikakvih ograda, dovoljno primjetno i za one kojima istorija, pravo i politika nisu jača strana.
Uloga Haškog suda nije bilo pomirenje, nego određivanje karaktera rata u BiH. Zadatak se nije ticao istine, nego želje da se samo jedan narod prikaže kao odgovoran za sve zlo koje se na ovom prostoru dogodilo.
Presudom Mladiću u Hagu će biti odsviran kraj jednoj od tamnijih stranica svjetske istorije.
A narodi i građani u BiH će i dalje ostati prepušteni sami sebi. Jer, previše je ovdje krvi proliveno, isuviše su jake istorijske kopče koje nas po zlu upućuju jedne na druge da bi naše muke mogle da budu riješene presudama nekakvog kvazisuda.
Problem je što će to teško doprijeti do Džaferovića ili Komšića. Čak i kad prestanu euforija i likovanje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
