Tišina
“Donja Gradina je mjesto sjećanja na velika stradanja u koncentracionom logoru Jasenovac, ali i mjesto tišine gdje nisu potrebne nikakve riječi, jer tišina govori više i jače od bilo kakve riječi.”
Ovim riječima je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik juče podsjetio na 22. april, Dan sjećanja na žrtve ustaškog zločina - genocida u koncentracionom logoru Jasenovac i njegovom najvećem stratištu Donjoj Gradini, dan kada je posljednjih 1.073 mučenika krenulo u proboj iz fabrike smrti, a slobode se dokopalo samo 169 logoraša.
Dodik je poručio i da ne smijemo zaboraviti nikada ni ko su njihovi dželati, ali da, uprkos svemu, moramo skupiti snagu i gledati u budućnost, jer je srpski narod spreman na praštanje s namjerom da gradi bolji i napredniji život.
“Nama ne trebaju osvete i ratovi, niti želimo da živimo u prošlosti, ali istinu o zločinima nećemo ni prećutati ni kriti”, poručio je srpski član Predsjedništva BiH i najmoćniji srpski političar s ove strane Drine.
Nažalost, umjesto riječi podrške svemu što je rekao Dodik ili bar pijeteta prema žrtvama jednog od najstravičnijih koncentracionih logora iz Drugog svjetskog rata, iz političkog Sarajeva se čula - tišina. Ali ne tišina o kojoj je govorio Dodik, u kojoj smiraj traže nevine žrtve čije kosti leže u brojnim grobnicama u Spomen-području Jasenovac-Donja Gradina. Iz Sarajeva se čula tišina kojom želi da se prikrije istina o Jasenovcu, zatvore oči pred monstruoznim zločinom i okrene glava od srpskih žrtava.
Ali ono što posebno tjera na osudu zbog te tišine jeste gromoglasna galama koja se diže skoro svakodnevno, a posebno oko 11. jula, kojom se Srbi optužuju kako dvije i po decenije ne žele da prihvate “istinu” o Srebrenici. Pri tome se stradalničkom narodu kao što je srpski uporno pokušava nalijepiti etiketa genocidnog, i to gromoglasno i sa istom upornošću sa kakvom se ćuti o Jasenovcu. A prišivati takve etikete i nazivati fašistima potomke onih koji su umoreni na najgrozomorniji način upravo od strane fašista ili, još preciznije, njihovih domaćih sluga u crnim košuljama i handžar divizijama, mogu samo istomišljenici tih crnokošuljaša i handžarlija. I oni čiji politički predstavnici više od dvije i po decenije odbijaju da 9. maj, kao Dan pobjede nad fašizmom, bude proglašen neradnim danom u Federaciji BiH.
Ali zato i ne čudi njihovo sramno ćutanje svakog 22. aprila, kada se obilježava Dan sjećanja na žrtve zločina u Jasenovcu. Pardon, genocida u Jasenovcu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
