Tiho, tiše
Tiha je bila kampanja, još tiši izborni dan i noć, a najtiše je, kao nikad, u postizbornim danima u Republici Srpskoj. Gotovo nijedan element postizbornog folklora iz prethodnih godina pa i decenija nije viđen. Niti se ko žali na krađu, niti iznosi druge optužbe, tek sporadično se može čuti mogućnost novog brojanja i to u sredinama gdje je odlučilo nekoliko glasova, a i takvih sredina je vrlo malo.
Zbog čega su ovi izbori prošli tako kako su prošli bilo je jasno i prije nego što su održani. Kako je već napisano na ovom stupcu prije mjesec i po, bili su to izbori koji uglavnom nikome nisu bili potrebni, jer svak se o svom jadu zabavio i mimo izlaska na birališta.
Rezultati su to, a CIK je one utvrđene objavio relativno brzo (što je takođe za čuđenje), i potvrdili jer se promijenilo uglavnom ništa. Nije bilo velikog slavlja, a još manje velike nervoze među onima koji su nas na to navikli. Otrcani su već postali i komentari oduševljenja zbog ponašanja nekih od ključnih aktera na izborima koji su slali čestitke protivniku i mirno komentarisali vlastite poraze. I to je to. Draško Stanivuković je pobijedio u Banjaluci, Ljubiša Petrović u Bijeljini, a SNSD u cijeloj Republici Srpskoj. Ono što su napravile druge stranke bitno je uglavnom samo njima, za njihove unutrašnje procese i planove te pozicioniranje za ono što dolazi za dvije godine.
A kako stvari stoje danas, na izbore za dvije godine svi bi, osim SNSD-a, mogli izaći u borbu za - cenzus. Osim ako se ne dogode neki tektonski poremećaji na političkom tržištu za šta svakako ima dovoljno vremena. Ako tih poremećaja ne bude, izbori 2026. biće jednosmjerna ulica i možda prvi u istoriji Republike Srpske u kojima opozicija neće imati baš nikakvu šansu.
Satrvene i zgažene, posvađane i opterećene sujetom stranke opozicije među kojima i ona za Republiku Srpsku najvažnija, SDS, pretvorile su se u organizacije regionalnog tipa koje i na tom području gdje imaju rezultat opstaju uglavnom zahvaljujući lokalno jakim ličnostima koje ih predvode.
A u takvom odnosu snaga gotovo je nemoguće formirati veliki front koji bi bio iole ravnopravan na opštim izborima. Koliko god to bilo dobro za aktuelnu vladajuću garnituru, nije dobro za Republiku Srpsku.
Ključno je, međutim, da li među opozicijom postoji iko svjestan te situacije i spreman da preuzme odgovornost. Nije baš za svaki sukob, sujetu i loš rezultat kriva vlast koja ima novac i druge resurse na raspolaganju. Može biti da je malo i do ljudi u opoziciji. Za dvije godine, međutim, teško da u toj strukturi može doći do bilo kakve ozbiljne promjene pa sve sluti na sviranje još jedne tužne izborne balade. Tiho, tiše...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
