Tihe ubice
Više od dvije i po decenije proteklo je od završetka rata, a mine u BiH nažalost i dalje odnose ljudske živote. Sredinom ove sedmice na području Lukavca zaostala eksplozivna naprava ubila je muškarca čije je tijelo pronađeno u krugu minskog polja.
Iako je u deminiranje spiskane stotine miliona maraka, koje su obezbijedili uglavnom strani donatori, mine i dalje pune stupce crne hronike. Tihe ubice prema evidentiranim podacima, u BiH su poslije rata odnijele 620 života, a ukupno je stradalo 1.770 osoba, od kojih su neki ostali trajni invalidi. Svi ti životi mogli su biti sačuvani da se odgovornije pristupilo problemu, ali nije zbog čega nam je stvarnost crna da crnja ne može biti. O tome svjedoči i podatak da se zaostale mine u BiH prostiru na 922,37 kvadratnih kilometara iako je od rata prošlo 27 godina. Ubojita sredstva predstavljaju stvarnu opasnost po bezbjednost oko 517.000 građana BiH, što je zaprepašćujuća brojka. Pola miliona ljudi ustaje i liježe sa mišlju da bi u neposrednoj blizini svog doma mogli nagaziti na minu i ostati bez noge, ruke ili u najgorem slučaju života.
Umjesto tabli dobrodošlice, u pojedinim lokalnim zajednicama u RS i FBiH nerijetko nas dočekaju one sa kosturskim glavama i natpisom “pazi mine”, a sudeći prema riječima aktera iz procesa deminiranja proći će još niz godina prije nego što BiH bude očišćena od ove opasne ratne zaostavštine.
Kao glavni razlog sporog deminiranja konstantno se navodi besparica iako su strane organizacije u BiH upumpale milione i milione maraka da se pronađu i unište razna ubojita sredstva.
Stiče se utisak da je osnovni problem ipak nešto drugo. Nedostatak vizije bi mogao biti jedan u nizu, što je i inače svojstveno za BiH. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati projekti za koje je postojao detaljan plan, jer smo šampioni u kršenju zadatih rokova.
Neracionalna potrošnja novca, takođe je jedan od razloga zbog čega su izostali očekivani rezultati, a u prvi plan došla je i sklonost korupciji, koja u BiH izvire iz svakog ćoška, pa je tako i ovdje morala umiješati prste. Poslije rata su osnivane razne privatne organizacije koje su u procesu deminiranja vidjele mogućnost dobre i brze zarade, a rezultat svega toga jeste ogroman bezbjednosni problem sa kojim ćemo se suočavati ko zna do kad.
Mina ne bira da li je neko Srbin, Hrvat ili Bošnjak, dijete, muškarac ili žena, ona je napravljena da ubije, otkine ruku, nogu, stopalo i trajno unesreći čovjeka. Zbog ovih činjenica nadležni u BiH moraju ozbiljnije shvatiti problem deminiranja, angažovati veći broj ljudi i kroz uštede iznaći novac za trajno otklanjanje mina. Previše žrtava je odnio rat, krajnje je vrijeme da se prestane ginuti u miru.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
