Temelji

Govori ovo konobarica Radica svom momku Mirsadu Halimiću, gazdinom sinu, u seriji "Složna braća - nekst đenerejšn" tokom jedne polemike na temu da li da zauvijek, kao na hiljade mladih, napuste BiH ili ipak ostanu ovdje.

Radnja serije, poznato je, dešava se u lokalu "Složna braća" u nepoznatom mjestu u BiH, a osim što su u kafani svi "pošteni globalno", kroz nju istovremeno prolazi i sav sjaj i sva bijeda ovdašnjeg života, sve što vrijedi i što ne vrijedi, svi narodi i narodnosti, vjere i polovi, ukratko sve ono "redovno" u ovoj zemlji.

I tu, u jednoj kratkoj sekvenci, i "Glas Srpske". "Odreći ću te se preko novina" stara je naša kletva, u proteklom vijeku i često korišćena u praksi.

Danas nešto rjeđe, ali desi se poneki slučaj. Eto, u januaru ove godine, baš na vrata "Glasa" zakucala je gospođa koja se javno odrekla kćerke i zeta. Muka je natjerala pa nije imala kud, nego u novine. A u koje druge, nego u "Glas".

I to je, u stvari, suština postojanja "Glasa Srpske" svih osam decenija. Kad bi bilo kakva muka spopala naš narod, znao je na koja vrata može da zakuca, ko može da sasluša, čuje, i na kraju zapiše.

Zapisano je na stranicama "Glasa" za ovih osam decenija sve važno što se desilo na području prvo Bosanske Krajine, a zatim i cijele nekadašnje Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, a kasnije i Republike Srpske, regiona, svijeta. Kroz ove novine prošle su stotine novinara, urednika, saradnika i mnogih drugih, koji, radeći u njima, nisu bili svjesni kakvo blago ostavljaju budućim generacijama, istraživačima i istoričarima. Pripremajući ovo specijalno izdanje ponovo smo prelistali gotovo kompletnu arhivu našeg lista i u to se uvjerili.

Pobjede i porazi, rađanja i umiranja, golovi i stative, poplave i vrućine, svaki ispaljeni metak, svaka žrtva, probijeni front i izgubljeni položaj u svim ratovima tokom kojih je "Glas" postojao, sve je to ostalo kao svjedočanstvo o vremenu iza nas, a materijala je, na sreću ili nažalost, bilo napretek.

Koliko god romantike bilo u prelistavanju požutjelih stranica iz 1969. ili 1993. ona iščezava pred naletom lajkova i šerova, dugmića i linkova, slike i tona, ali "Glas" i dalje ne dozvoljava da ta romantika potpuno nestane.

Potrebne su nam novine, čak i ako ih ne čitate. Jer, tekstom sa ekrana ne možete obrisati prljavu stolicu na tribinama kakvog stadiona, niti u njega možete zamotati ručak. Na ekranu rijetko možete saznati da je neko umro i kad mu je sahrana, a nije zgodan ni za pranje prozora.

Đorđe Vuković u tekstu koji sam prozvao manifestom  piše da bez "Glasa" Banjaluka i Republika Srpska ne mogu da razviju autentičnu građansku i nacionalnu elitu i da taj posao ne može da postigne nijedna televizija, a pogotovo ne nekakvi portali i društvene mreže.

Danas je slika čovjeka na ulici sa novinama pod miškom rijetkost, ali i dalje ima onih koji ih kupuju i čitaju.

Oni su temelj te elite. Zbog njih će "Glas" biti štampan i u decenijama pred nama, ne dozvoljavajući da se temelji uruše.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.