Svi putevi vode iz BiH
Republika Srpska i BiH, iako male i nevažne na svjetskoj mapi, mogu se pohvaliti brojnim prirodnim ljepotama i bogatstvima. Povoljan geografski položaj, atraktivni potencijali za razvoj energetike, metalskog i drvnog sektora, građevinarstva te poljoprivredne i prehrambene industrije samo su kap u moru mogućnosti koje Srpska i BiH imaju. Ali sve to je džaba jer ne znamo stvoriti uslove života ni približne onim u zemljama Evrope, koji bi čak mogli biti i bolji samo kada bi svi zajedno malo više radili na tome.
Međutim, s obzirom da volje za napretkom nema, a zasigurno da manjka i znanja svi putevi domaćeg stanovništva vode iz BiH.
Bijeg ka zemljama zapada posljednjih godina u punom je gasu, a može se slobodno reći i nezaustavljiv jer niko nema rješenje koje bi prikočilo odliv.
U međuvremenu posljedice migracija postaju sve dublje i složenije. Gotovo da nema privredne grane koja ne kuburi sa manjkom radnika. Nedostaju konobari, građevinci, trgovci, automehaničari, limari, medicinari, a naročito je izražen problem manjka profesionalnih vozača. Domaći prevoznici tvrde da je BiH posljednje četiri godine napustilo oko 5.500 vozača, a uvođenje jedinstvenih digitalnih vozačkih dozvola u narednim mjesecima ubrzaće rast tih brojki, a već sada su u situaciji da im kamioni leže na stovarištima dok posao čeka.
Razlog toga jeste to što je posao vozača širom svijeta traženiji nego ikad što dokazuje i visina zarade. Plata profesionalnog kamiondžije u Njemačkoj je oko 5.000 evra, u Velikoj Britaniji do 5.000 funti, dok je dnevnica u SAD čak 360 dolara. Ne može se reći ni da je zarada vozača kod nas mala. U prevozničkim kompanijama kažu da vozači mjesečno mogu zaraditi i do 2.000 maraka što je znatno iznad prosječne plate u Srpskoj i FBiH. Njihova zarada je u rangu ekonomista, pravnika, ljekara i inženjera, ali uprkos tome ti ljudi odlaze jer u inostranstvu mogu zaraditi četiri puta više.
Zbog svega toga upozorenja prevoznika su sve glasnija da će se BiH, ako se ovako nastavi, u dogledno vrijeme suočiti sa situacijom da neće imati ko da prevozi robu i putnike. Njihove vapaje niko ne čuje, a nema ko ni da pruži ruku pomoći, ni prevoznicima ali ni ostalim privrednicima koji se suočavaju s nedostatkom radnika. A možda im prosto ta ruka pomoći i ne treba ponajviše zbog višedecenijskog maćehinskog odnosa prema radnicima. Kada su liste nezaposlenih bile dugačke u nedogled, domaći poslodavci su se ponašali poput robovlasnika, isplaćivali minimalne zarade, bez toplog obroka, regresa, godišnjeg. Domaći političari na sve to su žmurili, tako da ni oni nisu ništa bolji. Sada kada su posljedice došle na naplatu, jedni ostaju bez radnika, drugi bez glasačkog tijela, ali kako siješ tako i žanješ.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
