Svetosavlje
Dva su vječna srpska praznika, Savindan i Vidovdan. Prvi nas uči kako se za vjeru živi, a drugi kako se za vjeru umire. Upravo je proteklih dana svečano proslavljen Savindan, školska slava i dani kada se iskonski vraćamo putu prvog srpskog arhiepiskopa i prosvjetitelja, slobode i nade u bolje sutra.
Bilo da su u pitanju veliki ili mali gradovi, centralne ili područne škole, u čast prvom srpskom učitelju održane su svečane akademije, koje su bile puno više od jednočasnog nastupa i aplauza prisutnih. Svetosavlje ima u sebi cilj sabornosti i objedinjavanja ljudi oko ideja kojim je težio Sveti Sava, to su u prvom redu vjera u dobra djela.
I još važnije, vodilja Svetog Save trebalo bi svima nama da posluži kao putokaz, jer nas vraća sa raznih posrnuća, pokazuje pravi put i vodi kroz duhovna i fizička ropstva. Ako za jedan datum možemo sa sigurnošću reći da je poseban, onda je to definitivno 27. januar i to u svakom dijelu naše zemlje pa čak i van granica, odnosno gdje živi makar jedan Srbin. Krenete li sa juga i ako na trenutak zastanete u Bileći, vidjećete da to nije običan dan, slava je opštine i datum kada na litiji ulicama ovog gradića prodefiluje najviše ljudi za 365 dana. Baš žitelji tog dijela Srpske vole da kažu: “Ako stanete na kamen, stali ste na istoriju, ona je crkva, crkvište i mnoga druga sveta mjesta, ali je i pejzaž kojim je hodio Rastko Nemanjić, jer je Hercegovina Svetog Save djedovina”. Ništa manje nije svečano ni na Romaniji, u Semberiji, Posavini Potkozarju ili Krajini.
Srbi su Svetom Savi zahvalni što je formirao prve škole, gdje su djeca učila da pišu i čitaju, ali i bolnice na Hilandaru i Studenici, gdje se naš narod na početku liječio. Uobličio je kulturu, jezik, pismo, starao se o crkvenom i državnom ureženju, postavio jake temelje sabornosti, od kojih vjerujući narod nije odustao.
I danas, vijekovima kasnije, naš narod se bori sa iskušenjima, biva protjerivan sa vjekovnih ognjišta, kao što je to slučaj na našoj okupiranoj teritoriji Kosovo i Metohija, a uz to svjesni migracija sa kojim se suočavamo i odlaskom porodica u inostranstvo mnoga mjesta ostaju pusta, a domovi zaključani, ali ipak opstajemo. Gdje god da živi srpski rod, ocu srpske duhovnosti i Srpske pravoslavne crkve sa strahopoštvanjem odaje se pošta.
Rastko Nemanjić bio je ktitor manastira, a podigao je i konake za srpske monahe nedaleko od Jerusalima. Njegovo ime postalo je simbol srpskog naroda, a sa njegovim likom na zastavama Srbi su dizali ustanke, kretali u boj, sanjajući o slobodi i pobjeđivali. Ostao je simbol ljubavi, vjere i nade. I nikada ne zaboravimo riječi Svetog Save: “Jer put je kratak, braćo moja ljubljena, kojim hodimo. Dim je život naš, para, zemlja i prah, za malo se javlja i brzo nestaje. Mali je trud života našega, a veliko i beskonačno dobro kao nagrada”.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
