Sve je bilo uzalud
Uzalud rezolucija, lobiranje, zabadanje prstiju u oči i sva frtutma u Njujorku. Uzalud 84 glasa za, uzalud i tvrdnje da je usvajanje tog akta “civilizacijski čin”, uzalud hajka protiv svih koji su se usprotivili iščašenom tumačenju istorije. UEFA nije dozvolila fudbalerima Sarajeva da nose “srebrenički cvijet” na dresovima na utakmici pretkola Lige konferencija jer je to protumačeno kao politička poruka.
Kao što je bilo paradoksalno da predstavnik Nikaragve tokom rasprave u Generalnoj skupštini UN o rezoluciji o Srebrenici bolje rezonuje situaciju u BiH nego političari iz Sarajeva, paradoks je i da jedan logičan potez UEFA koja je alergična na političke poruke na fudbalskim utakmicama potvrdi ono što iz Beograda i Banjaluke trube mjesecima - sva priča u vezi sa tom famoznom rezolucijom niti je bila “civilizacijski čin” niti bilo šta drugo, osim politika.
Obraćanje Denisa Bećirovića u Potočarima logičan je slijed iste te priče. Političarima u Sarajevu Srebrenica odavno nije mjesto odavanja počasti žrtvama nego poligon za plasiranje sve gnusnijih političkih pamfleta. U naletu klasične srbofobije uspio je bošnjački član Predsjedništva iskoristiti komemoraciju za unošenje dodatne doze tenzija, nepovjerenja i rušenja vjere da je bilo kakva priča o suživotu u ovoj zemlji moguća.
I opet paradoksalno je da svojim ponašanjem, potezima, izjavama, na rušenju BiH rade oni koji su u nju najviše zaklinju, oni kojima su usta puna njene nezavisnosti i suvereniteta i oni koji, kad god im nešto nije po volji, prvo trče u OHR i zapadne ambasade, a onda bljuju vatru ne pomišljajući da pokušaju razgovarati sa onima koji su im, po njima silom prilika, stanovnici zajedničke države.
I ne postoji šansa da se to ikada više promijeni.
Ako je krajem prve i početkom druge decenije ovog vijeka postojala naznaka da će neke stvari da se promijene, ako su političari, mediji, intelektualci, bar naizgled, počeli da uvažavaju onog drugog, njegovo stradanje, muku, patnju, ako se došlo do stepena kada se, bar stidljivo, gleda i u svoje dvorište, sve je otišlo do đavola u vremenu oko 20. godišnjice srebreničkih događaja. Od te 2015. do danas situacija je sve gora i gora, u Sarajevu apsolutno ne postoji intelektualna i politička snaga koja nije isključiva, a onda je žestok odgovor iz Banjaluke potpuno logičan.
Ne, ovu zemlju neće ojačati budalaštine poput one da neko u Banjaluci ili Beogradu sanja “veliku Srbiju”. Možda može ojačati Bećirovićevu poziciju u federalnom biračkom tijelu, a na njemu je da kroz godinu, dvije ili deceniju kaže da li je vrijedilo. Male su šanse da će i tada priznati da nije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
