Strategija nerada
Dvije decenije od završetka rata i gotovo deceniju nakon usvajanja Strategije za procesuiranje predmeta ratnih zločina u BiH, može se samo konstatovati da rokovi nisu ispunjeni i da je ovaj dokument, u koji su svi polagali nadu, ostao samo mrtvo slovo na papiru.
Najteži predmeti ratnih zločina trebalo je, prema Strategiji, da budu riješeni još do kraja 2015. godine. Osim toga da zadaća nije ispunjena ni danas, ne može se konstatovati ništa drugo.
Jer, i danas je nesporna činjenica da u pravosudnim institucijama na nivou BiH ima na stotine najtežih predmeta ratnih zločina koji nisu uopšte uzeti u rad i na kojima se hitno treba raditi kako za par godina ne bismo nanovo konstatovali da ništa nije urađeno.
Da apsurd bude veći, nakon neuspjele Strategije nije usvojena nova, a na tom polju je samo formirana nova radna grupa koja će sačiniti novi dokument, odrediti smjernice, zadatke i utvrditi nove rokove.
Porodice srpskih žrtava su već odavno izgubile strpljenje i nadu jer su među predmetima na koje godinama pada prašina uglavnom oni u kojima su žrtve srpske nacionalnosti.
Na optuženičkoj klupi ni dvije decenije nakon rata nisu se našli ni Atif Dudaković, ni svi oni koji su krivi za zločine u Dobrovoljačkoj ulici i u Tuzlanskoj koloni, mnogobrojnim logorima po Sarajevu i na stotine drugih logora gdje su zlostavljani i ubijani Srbi.
U zemlji u kojoj pravosudne institucije samo traže da se rok za završetak posla produži, a da niko ne odgovara za to što posao nije urađen u zadatom roku i na kvalitetan način, ne može se očekivati da pravda bude zadovoljena i da odgovorni budu kažnjeni.
Nije stoga čudo što porodice žrtava iz dana u dan ponavljaju da se u miru u ovoj zemlji čini novi zločin nad onima koji su na najzvjerskiji način pobijeni.
Nikakva strategija ne može amnestirati nerad pravosudnih institucija, niti utješiti one koji godinama vape za pravdom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
