Statistike, udruženja i suze
Ni 18 godina poslije početka rata u BiH ne prestaje rat brojkama mrtvih sa jedne, druge i treće strane, ali ni rat onih koji su se na različite načine uključili u procese traganja za onima koji su se u beskrajnoj šumi brojki poginulih i nestalih izgubili i za kosti im se ne zna godinama.
Iz silnih statistika koje su izrečene sa različitih adresa koje su se bavile ovim problemom izranja priča jednog oca koji traži makar jednu kost svoga sina kako bi nad njom mogao da plače i da ga ne sluđuju priče jednih i drugih o tome kako će mu baš oni pomoći.
Veli da je godinu poslije nestanka svoga jedinca mogao i da proguta priču kako je rano da se govori o tome gdje mu je sin nestao, ali da je 18 godina previše da se bilo kakvo opravdanje nađe. Za 18 godina izmijenilo se nebrojeno udruženja i institucija koje su ucvijeljenom ocu obećavale da će mu pronaći dijete i sve ponaosob na ovaj ili onaj način zarađivale na njegovoj muci.
Na svemu ovome zarađivali su se politički i svaki drugi poeni, temeljile kandidature i pravili projekti, otvarali žiro-računi i vrtjele pare. I svi oni koji su sabirali poene i trošili novac tvrdili su ocu koji ih ne vidi od plača da više neće morati čekati proljeće da neko krene da kopa po bespućima na kojima bi mogao pronaći sina.
I tako punih 18 godina. Takvih poput neutješnog oca koji ne zna gdje su mu sinovljeve kosti u BiH je oko 30 hiljada, koji ne znaju kome da se obrate da bi im pronašli mrtve, olakšali muku i pomogli im makar toliko da mogu plakati samo na jednom mjestu.
Ispred spomen-kosturnice stali su predstavnici jednog udruženja koje traži nestale i kaže da više neće sarađivati sa Institutom za nestala lica, a ispred druge kancelarije u istom gradu drugi koji su dobili dokaze da su kosti svojih najmilijih pronašli. I jedni i drugi su pred javnost isturili "važne ljude" koji su kazali u ime njih kako su oni bitni, a da drugi nisu i da drugi ne treba da se bave poslom koji će pomoći ucvijeljenom ocu da pronađe sina.
I sve to u zemlji u kojoj je već 18 godina nečija smrt i nestanak postao biznis kao i svaki drugi.
Očito je, dakle, da je BiH postala zemlja koju je logika davno napustila, zemlja u kojoj se mrtvima trguje na najbezočniji način, zemlja u kojoj se mrtvi i nestali uzimaju kao najjači aduti i u kojoj je već odavno postalo ponižavajuće i umrijeti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
