Šta smo naučili?
Iako smo se nadali i silno priželjkivali da će kraj prošle godine biti ujedno kraj prve i posljednje godine u znaku virusa korona, sve nade pale su u vodu u novogodišnjoj noći, a posljednjih dana “kovid 19” i njegovi sojevi su ponovo udarili jako. Prejako.
Ponovo smo, u određenoj mjeri, pod ključem. Nikome to nije drago, jer trpe svi, ali, izgleda, nije bilo drugog načina da se stane u kraj novom talasu, iako imamo iskustva i određene količine vakcina protiv ove pošasti.
Bolnice su ponovo zatrpane. Medicinari ne znaju, kako se kaže, ni da li su došli ili pošli. Za glavu se hvataju mnogi naši sugrađani kojima je sada vrijeme za redovne kontrole zbog boljki sa kojima žive mjesecima, a svaki dan svi zajedno brojimo koliko je znanih i neznanih pozitivno i koliko se bori za svaki dah. Za život.
S druge strane, iako je nepojmljivo, još ima onih koji vjeruju da je sve ovo i dalje laž, zavjera i čvrsto odbijaju da nose maske, dezinfikuju prostorije u kojima borave, radna mjesta koja još imaju, i odreknu se provoda i žurki. I dalje proklinju sve koji se bore za živote i uporno ponavljaju da su mjere samo kod nas, a ne vide ni milimetar dalje od svojih dvorišta.
Na punu odgovornost se poziva punu jednu godinu. Na ozbiljnost situacija se ukazuje punu godinu, kao i na nadljudske napore ljekara i ostalog osoblja da, sa onim s čim raspolažemo, uspiju sačuvati što više života. Ne samo onih kojima je korona rezervisala smještaj na klinikama i bolnicama, već i onih drugih. Jer niko nikada nije rekao da su sve ostale bolesti nestale.
Njih “kovid 19” nije zaustavio, već im je dao novi vjetar u leđa.
Svaki dan ponovo imamo na stotine zaraženih i gotovo svako od njih je još jedan potencijalni pacijent za kiseonik, za respirator. Svaki dan gubimo sugrađane. Za razliku od prošlog marta, kada smo možda imali pravo da u ovo sve sumnjamo jer nismo imali poznati primjer nekog oboljelog, na to odavno nemamo pravo. Jer sada gotovo da nema osobe koja ne zna nekoga kome je stiglo obavještenje o pozitivnom nalazu na “kovid” i koja ne zna nekoga ko se, nažalost, nije izborio. Nekoga ko je postao dio crne statistike.
Zaključani ćemo, po svemu sudeći, ostati još neko vrijeme. I to ne samo mi, već i daleko razvijenije evropske zemlje. Još ova borba čovječanstva nije završena, a dodatni, veliki problem je veoma spora distribucija vakcina.
Vidljiv je i jak otpor dijela populacije prema vakcinama. To je razumljivo jer je riječ o novim vakcinama koje do sada nisu bile na spisku onih koje i redovno, u zavisnosti od godina starosti, primamo.
Oprez i odgovornost moramo vratiti i održati na najvišem nivou da bi u što skorije vrijeme konačno doživjeli povratak u staru normalnost. Da se ne bojimo onih koji kihnu, da ne skačemo zbog povišene temperature i pomisli da je u pitanju korona te da konačno maske i distancu spakujemo sa „kovidom” i zajedno ih pošaljemo u nepovratnu prošlost.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
