Šta slavimo?
Šta to danas žene slave? Čemu se vesele i nazdravljaju? Za šta su se izborile? Nema sumnje da su se na tom frontu izborile za brdo obaveza koje ih sve više pritišćdž, stoje za vratom. Od ranog jutra do ponoći pa i kasnije većina žena, barem na našim prostorima, kao da učestvuje u rijalitiju “Survajver”, kojem se ne nadzire kraj.
Njihove obaveze bujaju kao hljeb s germom, koji mijese. Tegle i vuku u kući, na njivi - kose, kopaju, rade u kancelariji, fabrikama, vraćaju se u školske dane i ponovo se susreću s razlomcima, jednačinama i ko zna kakvim sve formulama, jer je to znanje odavno izhlapjelo. Ta borba za kuću, porodicu, posao traje od jutra. Svaki dan. Bez predaha. Nema slobodnog vikenda.
Epitet nježniji pol kojim se opisuju žene otići će u istoriju. Ako već i nije. Jer u toj borbi za svoja prava žene su na sebe preuzele i sve one poslove koji su ranije pripadali samo muškarcima, takozvanom jačem polu. S druge strane, taj jači ili snažniji pol nije uzvratio istom mjerom ženama i posegao za kuvanjem, pranjem, ribanjem, učenjem... Ruku na srce ima slučajeva da muškarci podjednako dijele poslove sa ženama, ali oni su rijetkost. Bar na ovom dijelu Balkana.
Nažalost, s druge strane nije rijetkost da su žene kod nas izložene sve više paklu porodičnog nasilja. Tako je prema dostupnim podacima policije tom paklu svake godine samo u Srpskoj izloženo oko 1.000 žena, a u proteklih pet godina ubijeno je njih 17. Statistika po pitanju porodičnog nasilja je sigurno i još crnja jer veoma mnogo žena i dalje se ustručava da prijavi nasilnike, jer pojedine na to gledaju kao na sramotu i šta će reći porodica, prijatelji i komšije.
Time, nema sumnje, samo produžuju agoniju u kojoj svakodnevno žive.
Šta žene za svu tu borbu koju vode dobijaju zauzvrat? Da ih se sjete danas, na 8. mart, Međunarodni dan žena?! Da ih obradujemo ružom, slatkišem, parfemom, putovanjem... Samo danas i onda da čekaju 364 dana do idućeg podsjećanja na njihove borbe, ljubavi i požrtvovanosti koje daju 24 sata, svaki dan.
Pa ako žene trebaju da imaju samo jedan dan kada se muškarci iz njihovih porodica, prijatelji, nadređeni sjete svega što rade i osvrnu na njih onda im ne treba ni taj današnji 8. mart.
Šta će nam? Jer već sutra možda će neko da prigovori za onaj poklon, da traži nadoknadu radnog vremena, jer su eto danas izašle ranije s posla i otišle na ručak, koncert ili neku drugu svečanost povodom 8. marta.
Ne znamo da li su Klara Cetkin i njena drugarica Roza Luksemburg ovako zamišljale žene u 21. vijeku i njihov položaj u društvu, kada su krajem 19. i početkom 20. vijeka vodile veliku borbu za ono što se danas podrazumijeva. Ne znamo, ali znamo da ženama na ovim prostorima nije lako niti će, po svemu sudeći, biti uskoro.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
