Šta nam se ovo dešava?
“Bio je miran i povučen, psihički labilna osoba.” U danima nakon masakra u Sanskom Mostu, ova i slične ocjene psihičkog stanja trostrukog ubice malo kome mogu išta da znače. Najmanje porodicama ubijenih koji su, ni krivi ni dužni i ne pojmeći da je to uopšte moguće, na radnom mjestu izgubili živote. I to u obrazovnoj ustanovi koja bi, po bilo kojoj logici stvari koja vam padne na pamet, morala i trebala biti najbezbjednije mjesto na svijetu.
Ne samo za djecu, već i za roditelje, pedagoge, psihologe, čistačice, prosvjetne radnike, ali i sve ostale koje iz ovog ili onog razloga tu put navede. Ovosedmični zločin nesumnjivo je potresao region, podsjetio nas i iščupao iz kolektivne svijesti strahove prouzrokovane masakrom u beogradskoj Osnovnoj školi “Vladislav Ribinkar”.
Nakon ovih događaja definitivno više ništa neće biti isto i ne može da bude.
Nešto mora da se promijeni sistemski kako bi se spriječile slične tragedije, ali i preventivno jer nam kost u grlu ne dozvoljava da naglas izgovorimo najveću moguću strepnju: “Kako poslati djecu u školu nakon ovoga?” bezbjednost u školama mora da se podigne na veći nivo. Da li će se to ostvariti kroz uvođenje detektora metala na ulazima, veće prisustvo policije, edukaciju osoblja ili češće izlete zaposlenih kod psihologa, na kraju nije ni važno.
Domarov osvetnički pohod treba da bude crvena linija nakon koje ćemo svi zajedno prihvatiti nesumnjivu istinu, masovne pucnjave u školama postale su i naša realnost. Da li treba da se statistika poveća na još nekoliko pa da to konačno shvatimo? “Ako posmatramo činjenice o dosadašnjim zločinima ovog tipa, možemo zaključiti da se većina njih odigrala u razvijenim i bogatim zemljama Zapada”, to je 2007. godine govorio profesor psihologije na oksfordskom Univerzitetu dr Oliver Bredik.
Međutim, tom prilikom je i dodao: “S druge strane, najviše sličnih zločina dogodilo se u SAD, u zemlji sa mnogo i lako dostupnog oružja, što je slučaj i na postkonfliktnim prostorima, poput zemalja bivše SFRJ. Zato je veoma teško preciznije odrediti stepen rizika za neko područje ili državu”. Bingo! Čovjek nas je na moguća masovna ubistva u našim školama upozoravao još prije 17 godina.
Čak i ova podsjećanja na inertnost nadležnih i svojevrsnu ležernost društva na pomen tragedija u tamo nekom dalekom svijetu, postaju besmislena. Životi se, na kraju, ne mogu vratiti. Ni u Beogradu, ni u Sanskom Mostu. Prisebnost i odlučnost mogu, a to je ono što javnost traži i iščekuje u najkraćem mogućem roku, jer nova školska godina samo što nije počela.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
