Srbofobija kao alibi
Postoje razne vrste fobija, strahova od svega i svačega, koje je nauka identifikovala. Ali, postoje i oni izmišljeni i nametnuti strahovi, poput srbofobije, za koji, a pokazalo se to i kroz istoriju, nema apsolutno nikakvog opravdanja.
Srbofobija je prisutna bezmalo dva vijeka u glavama pojedinih svjetskih stratega. I to samo iz jednog razloga, njihovog imaginarnog straha da su Srbi “glavni konjovoci ruskih kozaka na tople vode Mediterana”. Ovaj strah je “napravljen” još 1876. u vremenu srpsko-turskog rata, kada je Bendžamin Dizraeli, predsjednik britanske vlade, optužio Srbiju da vodi “mrzak i zločinački rat protiv svih principa javnog morala i časti”. On je srpsku nacionalno-oslobodilačku borbu tada nazvao “srpskom zavjerom potpomognutom ruskim novcem i vojnicima”. A onda je nekoliko decenija nakon toga od strane Austrougarske osmišljen i strah od Velike Srbije. Od tada, pa do danas, kada god se na Balkanu željelo nešto potpaliti, iza kulisa uraditi ili skrenuti pažnja, iz ladica je vađena i korišćena srbofobija. Nju su kao političko sredstvo prihvatili i koristili i “regionalni” centri moći. Kada je trebalo razbiti Jugoslaviju, konjanik sa barjakom bio je Stjepan Mesić. Ni godine poslije tih nesrećnih devedesetih nisu bile ništa bolje. Političari iz Zagreba i Sarajeva, a kojima se priključio i Milo Đukanović, kada god su htjeli politički opravdati svoje poteze, održati se na vlasti i uticati na preoblikovanje svijesti građana, dizali su tenzije sijući strah od Srba pričama o velikosrpskom hegemonizmu, “srpskom svijetu”, SPC kao produženoj ruci Rusije. Jednostavno, hrvatski, bošnjački i komitsko-crnogorski nacionalizmi, građeni su na ovom strahu i mržnji prema Srbima.
Neka nova srbofobija ponovo je do vrhunca aktuelizovana. Prvo od strane već pomenutog Đukanovića, koji je, osjetivši da mu autoritativna vlast sve više izmiče iz ruku, ponovno odlučio da “zapali cetinjsku vatru”. Naravno, ni u Sarajevu nisu htjeli ostati po strani, te su pojačali huškačku retoriku. Sve je praćeno izjavama kako su “Srbi loš narod”, te da je sintagma “srpski svijet” tek eufemizam za velikosrpski hegemonizam.
Zašto se to radi? Pa svi očekuju nekakav rasplet, jer projekat razbijanja Jugoslavije očigledno još uvijek nije završen. Koliko to Srbija treba da bude mala, da ne bude velika u njihovim očima, ali i koliko to duhovne i kulturne veze Srbije i Srpske treba da budu identitetski slabe da bi zadovoljile bezumne graditelje bedema na Drini?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
